U mutnom sivilu
bezbroj sivih lica
i bezbroj prozora.
Ne miriše polje
izvlatalog žita,
pokošenog sjena.
Ne, mirisa nema,
čak se ne osjeća
ni miris parfema.
Samo siva lica
i ptice, zastale
raširenih krila,
baš kao na slici;
Zastale u letu.
Ne čuje se vjetar,
ne njišu se grane,
baš sve je zastalo.
I prepoznah svoju
sivu siluetu,
i prepoznah sebe
u tom sivom svijetu,
na nekom prozoru
sa uskim oknima
i mutnim staklima.
Pogled mi ukočen
put općeg sivila.
Na dimnjaku roda
otvorenim kljunom,
al' nema klepeta.
Grandiozno
raširila krila,
al' nema lepeta.
I puno dimnjaka,
i velikih zgrada,
i rek'o bih
to je
slika velegrada,
al' nema ulica
i nema tramvaja,
nema nogostupa,
ne čuje se graja,
ne čuje se škripa
pa ni cvrkut ptica.
I pomislih
to je
vrijeme stalo,
ali tko je
postavio
sva ta siva lica
na sve te prozore.
Tko je izbrisao
nebeske obzore?
Nebo je sivo,
a nema oblaka.
Nema sjajnog sunca,
a ne svijetle zvijezde.
Ne ni svijetla nema
jer svijetlo je
stalno
titranje,
kretanje,
a ovo mi liči
na neko
čekanje.
Na velebnoj,
zelenoj platani
ne treperi lišće,
ptice se ne gnijezde.
Ne, to nije djelo
svevišnjega Boga.
Možda je to djelo
pomućenog uma,
Pomućenog uma
mojega, tvojega?
Možda je to ipak
samo snoviđenje
ili nedostatak,
nedostatak duha.
Nedostatak duha
i moga i tvoga?
Zorislav Vidaković
Post je objavljen 03.06.2011. u 22:50 sati.