Marketing
Naviknuti kao konj na sedlo (II)
Prošli put sam se raspisao o nezgodnoj osobini magaraca, a to je da se priviknu na batine. I dok činjenica da magarac dobiva batine upućuje da je svojeglv i neposlušan (odnosno da još misli svojom glavom), slična usporedba o konju naviknutom na sedlo ne podrazumijeva ništa više do puke poslušnosti. Zadnji puta me mučilo zašto država ne daje, a sada me kopka zašto uzima.
Death and Taxes
Ako ste gledali film Meet Joe Black, ovu ste rečenicu čuli mali milijun puta. Znamo da se mora samo umrijeti i platiti porez. Tome nas uče, tako nas odgajaju, to prihvaćamo, bude dan pa večer i mi vidimo da je to dobro. Svi koji imaju drugačije mišljenje ubrzo će biti počašćeni nekom od etiketa kao što su šarlatan, čudak, neozbiljan, komunist, liberal, sve to zato što smo se poput poslovičnog konja toliko navikli da nas jašu, da više nismo u stanju pojmiti drugačiji svijet.
Znate, u Orwellovoj Tisućudevetsoosamdesetčetvroj, službeni jezik zove se novogovor. Filozofija novogovora počiva na ideji da do zlomisli (hereze; kontrarevolucije) nemože doći ako se eliminiraju riječi koje bi nas do nje dovele. Primijenjeno na ovu temu; kako se puno češće kaž "Moramo plaćati porez."? - Dužni smo plaćati porez. Dužni smo? Što smo to uzeli pa da nekom dugujemo? Razumijete li sada malo bolje na kojim se sve razinama svijesti infiltrira koncept da država ima pravo uzimati porez, do te mjere da ono što zaradimo, odmah postaje "dug" državi. Pa evo, čak i Jadranka "oprašta dugove", a zapravo oslobađa od obveze plaćanja poreza...
Ja ne bih bio ja, kada ne bih rekao da treba krenuti od početka, vratiti se osnovama.
Zašto država ubire poreze
Iz dva temeljna razloga: da bi namakla novac za plaćanje zajedničkih potreba, te da bi (de)stimulirala određene oblike ponašanja odnosno potrošnje. Ti se razlozi mogu međusobno isključivati (trošarine na alkohol i cigarete) ali najčešće se uzima, jer tako mora biti, jer je tako oduvijek, jer je tako svuda u Europi, jer smo tako navikli i jednostavno - kako bi to bilo da se država odrekne svog novca?
Prihodi
Mnogi moji sugovornici govore o ubiranju poreza kao o nečem samo po sebi razumljivom, čak i kad je nepopularno; u rangu s prirodnim nepromjenjivim zakonima fizike. Ljudi se smatraju poštenima ako podrazumijevaju da je polovica onog što zaradimo zapravo - državno. Poput kumuliranja kamata na primjeru kupnje stana iz članka "Ekonomija kao ramjet", država samo grabi, grabi, grabi.... Prvo zagrabi kada nam poslodavac isplaćuje plaću uzme oko polovice, zatim kada kupimo nešto zgrabi 23% PDV-a, a i u ostatku cijene dobar dio love na ovaj ili onaj način ide državi. Mi ne potrošimo sve, pa dignemo kredit i kupimo stan, pa nam oporezuju taj novac kojeg nismo ni vidjeli odnosno nekrentinu koja neće biti naša sve dok ne otplatimo kredit, pa kupimo i rabljenu kramu, pa platimo porez i na nju, i svake godine, tek tako, platimo godišnji porez na vozilo... Oni među nama koji još k tome vode vlastiti posao bolnije nego ja znaju do koje mjere idu parafiskalni nameti upitne zakonitosti. Sve to proizlazi iz ustavnog načela da vlasništvo obvezuje. Nositelji vlasničkog prava i njihovi korisnici dužni su pridonositi općem dobru. (Članak 48.) No to baš i nije tako u praksi; naravno, odnosi se uglavnom na male. Onaj tko zarađuje 7.000 kn bruto da veći dio svojih prihoda u proračun od nekog tko zarađuje 12.000 bruto a ne potroši sav novac nego ga štedi. Paradoksa ima toliko i svima su znani da ih ne treba nabrajati, a izdvojit ću samo činjenicu da država s jedne strane daje poticaje za stambenu štednju, potiče kupnju i jamči za kreditiranje stanova, a onda kasnije rebne 5% poreza na promet nekretnine.... Iz šupljeg u prazno... Ali to nije tema ovog teksta.
Rashodi
Ma kako god to bilo, to nam je potrebno za škole, bolnice, vrtiće, za željeznicu, policiju, tupe moji neistomišljenici naviknuti na svoja sedla i uzde nemogavši pojimiti drugačiji svijet. Pogledajmo samo našu vrlu vladu:
Uploaded with ImageShack.us
Ok pogledali ste je i nasmijali ste se, a sad pogledajmo malo brojkica. Ovo je tablica iznosa državnog proračuna u milijardama kuna.
izvor: Dunja Beš i Katarina Ott Kratka povijest rebalansâ hrvatskog državnog proračuna 1999-2009., Newsletter Instituta za javne financije broj 50, kolovoz 2010. [PDF].
Uploaded with ImageShack.us
E sad, par napomena: Prvo i osnovno, državni proračun je dokument u kojem su pobrojani svi novci koje država planira ubrati i potrošiti u jednoj godini. Svakako preporučujem cijeli broj IJF-ovog newslettera (samo 7 strana), ali rebalans, tj. promjena stavka u toku godine nije tema ovog posta.
Dakle, u zadnjih deset godina, mijenjalo se što sve ulazi u proračun što objašnjava neke nagle skokove, ali ovdje strše dvije gorke činjenice:
- država niti jednom nije bila u stanju točno predvidjeti prihode i rashode,
- država je u samo 10 godina povećala potrošnju za red veličina jedan puta.
Pitanje - da li smo 2009. živjeli dvaput bolje nego 1999.? Jesmo li imali veća socijalna, zdravstvena, radna prava i druge privilegijice?
Neki će kriviti kupovanje socijalnog mira, neki lažne branitelje, treći kriminal vladajućih struktura... ... sve to može i ne mora biti točno, no iz tablice se vidi da čak i kad država uprihodi više od planiranog - ona nađe način da to potroši! Vjerujte, da se ne radi o korumpiranom Hrvatistanu, brojke bi izgledale jako slično. Države troše novac zato jer ga imaju, a ne zato što imaju viziju što s njime napraviti. Lišeni svake apstraktne motivacije, cilja, misije i vizije, velike slike, administracije širom svijeta isisavaju životni sok društva, naše prekovremene, naše snove, nade i želji, našu djecu koju nećemo imati jer se bojimo za egzistenciju....
Ali to nije sve
Domaći izdajnici spremaju nam i poreze na imovinu, kapitalnu dobit, nasljedstvo, PDV na lijekove, kruh i mlijeko, da nas dodatno osiromaše, da uzmu još malo novca od onog što je preostalo od zadnjeg oporezivanja... Zapamtite moje riječi: Kada najavljuju uzimanje novca, političari će uvijek biti jako konkretni i detaljni, no kada budu govorili o trošenju kreće laprdanje, i nikad, ali baš nikad nećete čuti zašto je ta investicija potrebna, dobra, koliko će pojeftiniti nešto drugo... Mi se nećemo ljutiti, jer znamo da država troši - svoj novac, zar ne?
Javno privatno partnerstvo
Istinabog, većinu teksta posvetio sam politici i porezima, ali nikako ne bismo trebali zaboraviti i poslovnjake. Kerum kaže, da ne može platiti blagajnicu više nego što je to tržišni prosjek, jer to bi bilo nerazumno. Ipak to je njegov novac... T-Com odredi dividendu, pa najavi otpuštanje više stotina ljudi. Vip napravi sličnu najavu i onda kaže - dat će im otpremninu u visini 15 plaća. Znači - tek za 15 mjeseci taj ti radnik neće biti teret, pa gdje si uštedio? Poslodavci se rješavaju ljudi i njihova primanja nazivaju troškovima. Svaka čast večini malih poduzetnika i obrtnika koji grizu svoj kruh zajedno sa svojim radnicima, ali svi znamo kako kompanije troše a kako štede. Ali - i to je njihov novac, zar ne?
Post je objavljen 03.06.2011. u 22:50 sati.