Pregled posta

Proces zatora hrvatstva

Temeljna teza o problemu Bosne i Hercegovine: bošnjački životni prostor i hrvatstvo

Proces zatora hrvatstva

Radovan Pavić

U odnosima u BiH nikakve složenosti i tajnovitosti nema i ne može biti: Hrvati su predviđeni da ih nema ni u političkom, ni u demografskom smislu

Razdoblje od izbora u BiH (listopad 2010) do rezolucije Hrvatskoga narodnog sabora (travanj 2011) odlikuje se – barem za neke – vrlo dramatičnim tonovima. No dok to vrijedi samo za percepciju onih izvana, dotle u samoj BiH oni ne znače nikakvo posebno stanje u životu te države. Naprotiv, prilike su u BiH posve redovite i posve stabilne, dramatičnost uopće nije nova, nego trajna stara osobina i nije ništa posebno: čuva se Republika Srpska, Bošnjacima se daju posve slobodne ruke u potiskivanju hrvatstva, međunarodni je čimbenik podjednako stabilno sterilan, jer nikakva pravedna rješenja ne dolaze u obzir.
Da bi se orisalo današnje stanje u BiH – treba iznijeti barem nekoliko osnovnih teza.

Problem s uspostavom vlasti

Prilike u BiH zaista su specifične, jer nakon izbora ne može se uspostaviti vlast, a ne može zato jer cilj najmoćnijih nije napredak BiH, nego ostvarivanje posebnih prestižnih i neopravdanih etnikumskih interesa, što se, naravno, tiče Bošnjaka i Srba, ali ne i Hrvata: dakle, nije riječ o tome da li je neka vlada/vlast dobra ili loša, pravedna ili nepravedna, nego se ona jednostavno ne može uspostaviti, odnosno – uspostavit će se tek nakon dulje odgode.
Svi će se složiti da su ključna pitanja u BiH političke naravi (što je, dakako, otkriće tople vode), ali – uz dodatak: glavni politički problemi danas u BiH i njihovo razrješavanje temelje se na geopolitičkoj osnovi, a ta je: kako i teritorijalno prestrukturirati BiH, kako u tome odgovoriti potrebama za životnim prostorom za svakoga. Istina, to se pitanje uvelike ne tiče Srba i Republike Srpske, jer su oni taj problem riješili osvajalaštvom i međunarodnim priznanjem, ali se zato krucijalno tiče Bošnjaka, i posebno, posebno – Hrvata. I zato treba tvrdo uglaviti: pravedno rješenje problema BiH uključuje pitanje Lebensrauma: ofenzivnim Bošnjacima on je premalen, Hrvati su u strahu da ga (dijelom) izgube. Da je tomu tako, ne slijedi samo iz shvaćanja potpisanoga, nego je kod Bošnjaka sve već jasno izraženo jednim općim mjestom posredovanjem Bakira Izetbegovića: „Ne možemo se mi (Bošnjaci) stisnuti na četvrtini“ (prostora BiH) i to zato jer je Republika Srpska dobila približno polovicu (a na proširenje i dalje računa), a drugu polovicu, ili manje od toga, dijele Bošnjaci i Hrvati. A ta bošnjačka četvrtina čini im probleme (kao što je svakom aspirantu za životnim prostorom – njegov uvijek premalen), ne samo za današnje nego posebno i one buduće potrebe u skladu s prirodnim prirastom (prostorna rezerva). Tvrdnja Bakira Izetbegovića posve je jasna i zapravo je temelj bošnjačkoga političkog programa, stoga nakon takve konstatacije više u pitanju Lebensrauma nije potrebno trošiti riječi.
Stvari su, dakle, posve jasne, pri čemu se javlja i vječna (i zapravo nerješiva) zagonetka: može li / mora li dodjela teritorija nekom etnikumu (dugotrajna identifikacija i jedinstvo tla/prostora/zemljišta i etnosa) biti u skladu s udjelom odgovarajućeg pučanstva u ukupnom broju, ili sve treba riješiti na osnovici udjela veličine etnikumskog prostora u ukupnoj raspoloživoj površini? Pravedna su rješenja tu zapravo nemoguća, što znači da konačnu riječ mora imati odnos snaga.

Životni prostor i pitanje: kada je sve počelo?

Svodeći – u najizraženijoj i najsažetijoj biti – problem BiH uvelike i na životni prostor, mnogima će se to učiniti pretjerano i netočno, ali samo ako ne uvide i ako zaborave pitanje Republike Srpske: pa ona je sve svoje bitne probleme koji joj jamče budućnost riješila upravo preko osvojena i (č)etnički očišćena, od svih zajamčena i zaštićena i priznata životnog prostora (dakle, na teritorijalizirani način), iako im još trebaju neki prostori u zapadnoj Bosni (područje Bosanskog Petrovca, Bosanskog Grahova, Drvara i Glamoča). Stvari se, dakle, rješavaju putem životnoga prostora i nikako drukčije. U današnjim prilikama, dakako, uz povlaštenost Srba, jer zbog geopolitičkih razloga ni prostor Brčkog s izrazitom bošnjačkom i hrvatskom većinom nije mogao biti priključen Federaciji, nego je za njega izmišljen poseban status; distrikt Brčko, on, istina, nije srpski, ali nije ni bošnjačko-hrvatski i mora uz posvema srpski koridor poslužiti kao svojevrsno osiguranje veza između zapadnog i istočnog dijela Republike Srpske koji su etnički odvojeni bošnjačkim i hrvatskim etnikumom.
U današnjim prilikama novi životni prostor sada žele i Bošnjaci, ali ne sa stajališta nekoga početnog razdoblja, nego kao izraz kontinuiteta, dakle: pitanje kada je sve počelo – posve je opravdano, i odgovor je jasan: počelo je u bošnjačko-hrvatskom ratu 1990-ih godina, koji znači početak borba Bošnjaka za životni prostor, i to kao kompenzacija teritorijalnih gubitaka koje su Bošnjaci pretrpjeli u odnosu na Srbe – a današnjica je samo nastavak tada započeta procesa, što znači: Hrvate treba potisnuti kao politički i naseobeni/teritorijalni čimbenik i isključiti iz vlasti, stvoriti uvjete da se iseljavaju i preuzeti glavninu njihova životnog prostora, a s malom je nacionalnom manjinom onda lako: dakle, nikakve složenosti ni tajnovitosti u odnosima u BiH nema i ne može biti: Hrvati su predviđeni da ih nema ni u političkom, ni u demografskom smislu, a ako ujaci nešto i spasu, i ako Hrvati barem dijelom uspiju očuvati zemljišni posjed, a taj je davnašnji, zapravo onaj predturski, sve to skupa nije problem: dakle, proces zatora hrvatstva je u tijeku, ciljevi su Bošnjaka jasni, a na sve je pristala međunarodna zajednica, koja će i dalje uživati u svojoj demokratičnosti i o demokraciji, toleranciji i slično – docirati Balkancima u uvjetima u kojima hrvatstvo u BiH ide prema statusu nacionalne manjine i to na dimenzijama znatno suženu prostoru. A sve je to rezultat građanskoga rata u BiH: Bošnjaci su dobro i davno shvatili da su rat sa Srbima izgubili (uz pomoć međunarodnih čimbenika koji su stali na stranu Srba već i u ratu, a pogotovo poslije) i da zato moraju nadoknaditi gubitak svojih prostora, a velik dio tog prostora drže Hrvati – i to je čitava mudrost. Borba za Lebensraum presudna je, a stranačke borbe, (ne)sudjelovanje u vlasti sporedna su stvar i to sve dok se ne riješe pitanja teritorijalizacije. I upravo zato jer je pitanje životnoga prostora od životnog značenja, svi oni koji su protuhrvatski orijentirani namjerno će nastojati zanemariti i previdjeti pitanje životnoga prostora kao, tobože, zastarjelo geopolitičko shvaćanje, ali ne zato jer je ono doista nevažno u usporedbi s drugim političkim sadržajima, nego upravo obratno, zato jer je to pitanje silno važno i u određenom času ima preponderantnu težinu zbog koje u javnosti ne treba previše mahati, i zato taj problem treba minorizirati („Šta će nama sada tu nekakva brda i doline“), Lebensraum, kao, nije važan i treba ga ukloniti iz vidokruga javnosti, a zapravo postaje sve važniji, jer je i u Hrvata danas jasno izražena svijest da se samo putem federalizacije (koja neizbježno uključuje i teritorijalizaciju) može riješiti hrvatsko pitanje u BiH.
Pitanje životnoga prostora namjerno se, dakle, zaobilazi (i svodi na etiketiranje o problemu nečije geopolitičke deformacije) baš zato što je krucijalnoga karaktera, jer riječ je o bošnjačkom dugoročnom, u odnosu na Republiku Srpsku kompenzacijskom cilju, i to na račun Hrvata.



Etnički raspored pučanstva BiH prema brojidbi iz 1991.

Jedan od osnovnih problema – po mojem mišljenju i onaj najteži – kada je riječ o tome kako suvislo i pravedno urediti Bosnu i Hercegovinu jest trojstvo postojećih etnikuma: bošnjačkog, srpskog i hrvatskog. Pritom nije najvažnije postojanje sama trojstva, nego njihov prostorni raspored i njegova djelomična izmiješanost. Uočavajući tu činjenicu, nužno je upozoriti na više vidova:
1. Teritorijalno je najveći (više od 50%) i narodnosno najkompaktiniji srpski etnikum s udjelom u stanovništvu u BiH 1991. od oko 31%. Taj je etnikum razdijeljen u dva dijela: na zapadnu Bosnu i zonu koja povezuje sjeveroistok i jugoistok BiH, pri čemu je međusobna povezanost u Posavini slabo izražena: etnički nije jasno definirana i prostorno je ograničena.
Po svom geopolitičkom položaju, taj srpski etnikum ima tri bitne osobine: a) u zapadnoj Bosni on se nastavlja na tzv. „krajinu“ u Hrvatskoj s većinskim srpskim pučanstvom, što za budući odnos Hrvatska – „krajina“ – Republika Srpska može imati krucijalno značenje, jer će se eventualno autonomna „krajina“ očito više orijentirati prema Republici Srpskoj negoli prema ostaloj Hrvatskoj s obzirom da je Republika Srpska za ekstremne velikosrbe u Hrvatskoj sasvim sigurno sekundarna srpska matična država u čemu etničko-teritorijalni kontinuitet i relativiziranje državne granice kada svi uđu u Euniju – ima veliko značenje; b) srpska etnička okosnica Semberija – jugoistočna Hercegovina samo se u Semberiji naslanja na Drinu, a to je otežavalo prelazak srpstva preko Drine, koje je izraženim bošnjačkim etnikumom u Podrinju odijeljeno od glavnoga srpskog etnikuma u zapadnoj Bosni, zbog čega su militantni velikosrbi sve morali riješiti osvajalaštvom; c) srpski etnikum nigdje ne dopire do mora, iako mu se na hrvatskom jugu mjestimično znatno približuje (u zaleđu Molunta na jedanaestak kilometara). Takav je geopolitički položaj za Srbe nepovoljan i pritisak na hrvatski jug (uključno sa Pločama) logično je za očekivati.
2. Bošnjački etnikum (oko 30% površine BiH) najrascjepkaniji je i sastoji se od četiri dijela: vrlo kompaktna i posve izolirana prostora u Bihaćko-cazinskoj krajini, zatim vrlo šarolika prostora u središnjoj Bosni, s vrlo slabo zastupljenom sastavnicom u Posavini i isto tako dosta rascjepkanim etnikumom u Podrinju, što znači da je dio je bošnjačkog etnikuma uz Drinu nepovezan sa središnjom Bosnom zbog srpske okosnice Semberija – jugoistočna Hercegovina. Bošnjački etnikum u središnjoj Bosni nalazi se u glavnom težišnom/životnom prostoru BiH s najvažnijom prometnom okosnicom Posavina – Bosna – Neretva – Ploče. Taj je bošnjački etnikum prostorno/etnički vrlo šarolik i rascjepkan, pogotovo zbog isto tako razbijena hrvatskog etnikuma. Središnji bošnjački etnikum u središnjoj Bosni okružen je hrvatskim i srpskim etnikumom, nema adekvatne participacije ni u Posavini (osim u slučaju Brčkog), a ne izlazi ni na more, dok je bihaćko-cazinska eksklava posve odijeljena od središnje Bosne.
3. I najzad – hrvatski etnikum (oko 20% površine BiH) ima tri različita dijela: najveći i etnički najkompaktiniji je onaj u zapadnoj i dijelom u istočnoj Hercegovini, dok je sav ostali hrvatski etnikum vrlo rascjepkan i usitnjen s ponajprije bošnjačkim i donekle srpskim etnikumom. Taj ostali hrvatski etnikum nalazi se u središnjoj Bosni i Posavini, pri čemu sva ta tri dijela nisu teritorijalno povezana, što znači da nema nikakve prostorno-etničke okosnice slične onoj srpskoj između Semberije i jugoistočne Hercegovine. U geopolitičkom smislu najvažnija je osobina hercegovačkoga dijela hrvatskog etnikuma da se dugom graničnom crtom od oko 200 km naslanja na Republiku Hrvatsku i istovrsni prekogranični hrvatski etnikum. Osim toga, vrlo pretežan i kompaktan hrvatski etnikum raspolaže jedinim bosansko-hercegovačkim pristupom moru, zbog čega će Bošnjaci (ali u perspektivi i Srbi) pritiskati na te prostore, što je više nego logično očekivati.
Ostali dijelovi hrvatskog etnikuma u nepovoljnom su političkom i geopolitičkom položaju, Onaj u Posavini već je izgubljen, a slično se, barem u velikom dijelu, može očekivati i u središnjoj Bosni, koji je Bošnjacima potreban za povezivanje tuzlanskog i sarajevskog životnog težišta.

Prenosimo: Vijenac, Matica hrvatska

Post je objavljen 02.06.2011. u 17:23 sati.