Da je bilo više gledatelja, možda bi i koncert trajao duže, rekoh sinoć stigavši prije ponoći kući.
Ali vrijedilo je svjedočiti koliko puta je „potegao“ iz flašice u kojoj je, pretpostavljam, bila voda; vrijedilo je osjetiti radost na svaki njegov „skok“ nakon otpjevane pjesme koji se ponovio onoliko puta koliko se publika više divila; vrijedilo je probuditi se jučer, i biti u ovom jutru danas s mišlju samo na Joa Cockera i upitati se: „na čemu sam“, Bože; sinoć bila?
Svi znamo na čemu je On bio na Woodstocku, te se kasnije nije mogao sjetiti kako je On to pjevao With a little help from my friends, načinom koji su muzički sladokusci proglasili najboljim, ikad izvedenim.
I eto, dok ovo pišem, i slušam, slušam... sjetih se na čemu sam ja bila sinoć: Na Sreći!
DODATAK:
Stiže SMS: „Zaboravila si njegove RUKE...“
Post je objavljen 02.06.2011. u 12:09 sati.