Marketing
Ryokan Taigu, "dobroćudna velika budala" i njegova poezija
"Nije da se ne bih želio družiti s ljudima,no bolje mi je što živim sam."
Ryokan (1758-1831)
Prošlo je proljeće, Planine su i doline
potpuno skrivene u kiši i magli.
Uveče zamire glas kukavice -
no sada, duboko u noći,
povik joj ponovo teče iz luga bambusa.
U zdjeli kojom prosjačim
pomiješani su
maslačci i ljubice.
Neka to bude moj poklon
Buddhama triju svjetova.*
* tj. Buddhama prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Kad mislim
o tuzi ljudi
ovoga svijeta,
njihova tuga postaje mojom.
Ryokan Taigu rođen je kao Yamamoto Eizo 1758. godine u
ribarskom selu Izumozaki u pokrajini Echigo (danas prefektura
Niigata). Ime Ryokan uzeo je u 19 godini kad je stupio u soto zen
hram Kosho-ji kao budistički redovnik,novak. Ime koje je preuzeo
može se prevesti kao "dobroćudna velika budala". "Ryo" znači
"dobar", a "kan" je "širok" u smislu širokogrudnosti i veličine srca.
"Taigu" znači "velika budala", nešto kao djetinje priprosta duša
lišena svakog pretvaranja i laži. Učitelj Kokusen se pozvao na te
odlike u inki (potvrda o prosvjetljenju) koju je dao svom najboljem
učeniku:
Ryo je naizgled budalast, ali on prelazi široki Put,
Neometana, tko ga može odgonetnuti ?
Predajem ovu svjedodžbu zajedno sa štapom od planinskog vrha;
Ma kamo se zaputio zadržat će mir stečen unutar ovih zidova.
O Ryokanu je prof. Devide rekao:
Ryokan se potpuno mogao zaboraviti u branju cvijeća ili u igri s djecom.
To, naravno, nije bio djetinjasti već djetinji zaborav... Ako smo još sposobni
govoriti o čištoći srca a da nam to ne bude ni otrcana, ni sentimentalna,
ni licemjerna fraza, onda bismo mogli reći da je Ryokan bio osoba čista
srca par excellence. Ryokan nije bio propovjednik, no čitav mu je život bio
propovjed. Svakoga bi pozdravio naklonom i nasmiješio se. Volio je ptice
poput nekog japanskog Franje Asiškog - nerijetko bi mu pojele svu rižu iz
zdjele kojom je prosjačio, a jednom je u domu nekog prijatelja pustio na
slobodu skupocjenu pticu što ju je ovaj držao u krletki. Gdje god bi se u
nekom selu pojavio, govorili su, od samog pogleda na nj prestale bi u trenu
sve svađe i prepirke.
Dok je boravio u Entsu-jiju, zen hramu smještenom na brežuljku
iznad luke Tameshima (danas prefektura Okayama) kod učitelja
Kokusena,dojmio ga se redovnik po imenu Senkei. Ovo je jedini
zapis o tome čovjeku da je ikada postojao.
"Svećenik Senkei, pravi čovjek Puta !
Radio je šutke - bez suvišnih riječi
Trideset godina proveo je u zajednici Kokusena.
Nikad nije meditirao, nikad čitao svete tekstove,
Nikad nije rekao ni riječi o Buddhinu učenju
Samo je radio na dobrobit sviju.
Vido sam ga, ali ga nisam zaista vidio;
Upoznao sam ga, ali ga nisam zaista upoznao.
Nemoguće ga je oponašati.
Svećenik Senkei, pravi čovjek Puta !
Kada je nakon godina lutanja Ryokan posjetio grob svog prvog učitelja
Omori Shiyoa (umro 1791) napisao je ovu pjesmu njemu u spomen:
"Stari grob skriven u podnožju pustoga brežuljka,
Zarastao u gusti korov što nesmetano buja iz godine u godinu;
Nikog više nema da se brine za grob,
I tek ponekad slučajno prođe koji drvosječa.
Nekoć mu bijah učenik, dječarac kuštrave kose,
Upijajući znanje od njega pokraj Uske Rijeke.
Jednoga jutra, pođoh na svoj samotnički put
I godine protekoše među nama u šutnji.
Sad se vratih i zatekoh ga gdje počiva.
Što da učinim u čast pokojne mu duše ?
Izlijevam posudu čiste vode na nadgrobni kamen
I tiho u sebi molim za njega.
Sunce naglo iščezava iza brežuljka,
I ostajem okružen urlikom vjetra u borovima.
Nastojim se otrgnuti ali ne mogu;
Bujica suza natapa mi rukave."
Ryokanovi stihovi:
Život mi je siromašan,
No duh mi je tako bistar
Dok mi prolazi
Dan za danom
U ovoj kolibi od trave.
Poput potočića
Što si pronalazi put
Kroz raspukline obrasle mahovinom,
I ja, smireno
Postajem bistar i proziran.
Kad su sve misli
Isrpljene
Kliznem u šumu
I skupljam
Hrpu rusomače.
Ne mogu reći
Da se ne želim
Družiti s drugima
Ali živjeti sam i slobodno
Bolji je Put za mene.
Oh,da je bar moja redovnička halja
Dovoljno široka
Da okupi sve
Ljude što pate
Na ovom plutajućem svijetu.
Berući ljubice,
Uz cestu rastrešeno sam
Ostavio moju zdjelicu-
O jadna moja zdjelice !
Zaboravio sam opet svoju
Zdjelicu za prosjačenje-
Nitko te neće uzeti,
Sigurno te nitko neće uzeti,
Tužna moja zdjelice !
U zimi 1830. Ryokanovo zdravlje se pogoršavalo.
Ryokan se poslužio poezijom da se požali:
"Ovo je stanje o kome je
Lako
Razgovarati,
Alo ova tekuća crijeva
Me ubijaju !"
Preminuo je u rano jutro 6.siječnja 1831.
"Što će ostati kao moja baština ?
Cvijeće u proljeće
Kukavica u ljeti
I grimizno lišće
Jeseni.
# izvori #
John Stevens, "Tri klasika zena, Ikkyu, Hakuin, Ryokan", Zagreb, Društvo hrvatskih haiku pjesnika,2000.,str. 113-176;
Vladimir Devide, "Zen"; Zagreb, 1993., str. 115-138;
# vidi još za Ryokana #
Poklonjeni mjesec (hagakure blog)
Ryokan,wikipedia
Post je objavljen 12.06.2011. u 14:21 sati.