Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu kroz godišnja doba. Vidjet ćeš kako nailazi na mnoge kušnje.
U proljeće, radovat ćeš se gledajući ga kako mu cvjetaju pupoljci. Možda i nećeš zapaziti kako teško podnosi kasne snjegove i hladne vjetrove koje dolaze sa sjevera.
Sviđa ti se stablo kako se lagano njiše na toplom ljetnom suncu? Ali možda nećeš shvatiti kako žeđa u sušnim razdobljima. Možda nećeš čuti vapaje za toplom ljetnom kišom kako bi utažilo žeđ.
Sviđaju ti se sjajne šarene boje njegove jeseni, kad se stapa s drugim stablima kako bi ti darovao prelijepe krajolike? Ali primjećuješ li njegovo ukočeno tijelo na hladnoj kiši u ledenom prosincu? Uočavaš li zebnju kad mu vjetrovi odnose list po list?
Zimi će ti se svidjeti vijugave siluete koje bijeli snijeg i hladnoća stvaraju na njegovim granama. Ali čuješ li kako mu grane pucaju od studeni i težine snjega?
Promatraj stablo. Razmišljaj o njemu od jednog do drugog godišnjeg doba. Pored ljepote uoči patnju.
I reci sebi: slično mi je. Ima svoja godišnja doba kao i ja. U njima otkriva svoju ljepotu. U njima prolazi svoje kušnje. Jer život, čovjeka ili stabla, ima lijepih dana ali i nevremena, oluja, tuča, suša…
Ne postoji život bez kušnje. Nemoj misliti da život nije zaslužio življenje. Suprotno. Svaka kušnja skriva jedan trezor. Otkrit ćeš ga ako razbiješ školjku patnje. Na dnu se nalazi blago: ono će promijeniti tvoj život u blistavi dragi kamen.
Kušnja te može srediti. Matirati. Može se sručiti na tebe kao što se prirodna nepogoda sruči na stablo. Ali kušnja je poziv na uzdignuće. Zamisli što bi bilo od leptira da ne želi izaći iz čahure. Zamisli koliko bi nestalo ljepote kad gusjenice ne bi prihvatile kušnju promjene.
Čovjek raste mijenjajući se: od razdora u susret, od napuštanja u prihvaćanje. Tako zrijemo prihvaćajući mnoga umiranja čitavoga životnog vijeka, umiranja vode u nova rađanja.
Ne trči prema kušnjama. Pusti godišnjim dobima da se pobrinu za taj posao.
Ali kad se kušnje ispriječe na putu, ne bježi. Ne odustaj. Uspravi se. Guraj naprijed. Idi dalje. Promatraj stablo. Misli o njemu kroz godišnja doba. I uči se od njega.
Zašto se čudiš što se dobre ljude izlaže udarcima da bi se ojačali?
Čvrsto i snažno jest samo ono stablo na koje čest nasrće vjetar; od samog, naime, nasrtanja skuplja se u sebi i pušta korijenje dublje; lomljiva su stabla koja su narasla u sunčanoj dolini.
Post je objavljen 31.05.2011. u 22:46 sati.