Osobito prema bolesnima, nevoljnima, starima, prema ljudima koji se nalaze na rubu života.
Nosi ljudima cvijeće dokle god žive na tom svijetu.
Ne čekaj da umru, kako bi mogao punim plućima jecati: „Jadnici, od života nisu imali gotovo ništa“.
Zašto toliki ljudi nemaju gotovo ništa od života?
Zato jer nemaju prijatelja, nemaju ljudi koji bi ih voljeli.
Zato jer nigdje ne nailaze na znakove simpatije.
Zato jer za njih nikad ne cvatu ruže.
Pritom bi ruže mogle ponekad čudesno djelovati.
Ne moraju to biti skupe, bogato aranžirane ruže.
Obično, najobičnije cvijeće: blagi smiješak, topla riječ, mala gesta.
Sve su to buketi ruža!
I najmanji, od srca poklonjeni cvijet priča onima koji ga dobivaju predivnu priču.
Čudesnu bajku o komadiću neba na zemlji, o tome da su ljudi jedni drugima anđeli, da postoji ljubazna utjeha za svaku bojazan, patnju i svaku suzu, da ljudi poput cvijeća cvatu jedni za druge.
Čujem kako na tisuće i tisuće bolesnih, nevoljnih, starih i osamljenih ljudi vape jednim te istim vapajem:
„Donesi svoj buket cvijeća prije nego što umrem“
Učini bajku stvarnom. Još danas!
Post je objavljen 31.05.2011. u 22:21 sati.