tbf
Jutros sam se probudila. Bez maske. Čista obraza & jasnog pogleda. Nigdje šminke, listića kukumara na očima. Sve vidim i nešto slabije čujem na desno uho. Godine čine svoje. Godišnje izvješće podnosim prvog tjedna kolovoza kada ulazim u novu godinu života. Nadam se 63.-ćoj. Lavica...
I bez toga, znam postaviti pitanje:
-Što to treba čovjeku da hoda svijetom „ zaprljanog“ obraza?!
-Što to treba čovjeku da povjeruje u svoju besmrtnost. Da bude uvjeren kako s njim počinje & završava Svijet?
Ratka Mladića sam upamtila kada nam je preko radija, agencije „Srna“, šaljući s brda granate 155.-ice i 105.-ice na opkoljeno Sarajevo, poručivao kako nam treba „razvući pamet“. U Srebrenici je ljudima lagao. Umjesto slobodnog prolaza, oslobodio ih je života.
Zašto? U ime i za čiji račun, šjor Mladiću?.
Život je tako kratak. Je li vrijedilo uništavanje života drugih? Izgubio si kćer. Izgubio si obitelj. Zdravlje. Izgubio si poštovanje društva. Sutra, bit ćeš zaboravljen. Nećeš čuti one što će uzvikivati tako poznatu i otrcanu parolu:
-Svi smo MI Mladić/i!
Svi smo MI gubitnici.
Tko se još sjeća; Glavaša, Merčepa, Zagoreca, Norca, Rajiča, Praljka, Jadranka Topića, Gotovine, Karađića, Franje, Alije, Slobe, Sanadera, svih 200-tinjak uspješnih hrvatskih obitelji u pretvorbi...Nitko/vi...
Jedan je život. Dva obraza. Jedna glava...
Bez šminke. Bez maske, kad se pogleda kroz zatvorske rešetke sve postaje kristalno jasno.
Vidljivo & njima & nama...
Vrijeme, vreme, vrime je skidanja maske.
Post je objavljen 30.05.2011. u 10:09 sati.