Pregled posta

DAN 1, 13.05.2011. - Celulitna Afrodita (Nikozija, grčki Cipar)

Nikada mi neće biti jasno zašto većina aviokompanija prema Cipru i Bliskom istoku leti u ranim noćnim satima i onda u odredišnu točku sleti u vrijeme kada se doslovno ne možeš ni posrat' ni popišat'?! I tako ja na krilima Maleva i nakon gotovo trosatnog leta u društvu dvoje mesnatih Švaba slijećem u Larnaku, glavnu zračnu luku na Cipru. Čovjek bi očekivao da glavni grad ima svoju zračnu luku i da je ona ta glavna, ali Nikozija je vjerovatno jedini glavni grad na svijetu bez svoje vlastite zračne luke. Naime, nakon 1974. godine i podjele otoka na grčki i turski dio, nikozijska zračna luka ostala je "zarobljena" u tzv. ničijoj zemlji pa se danas koristi isključivo za potrebe snaga Ujedinjenih naroda koje su još uvijek stacionirane na Cipru. To su one famozne "plave kacige", kako smo ih znali zvati kada su bili kod nas. Uglavnom, danas na otoku postoje tri međunarodne zračne luke: Larnaka i Paphos na grčkom te Ercan na turskom dijelu otoka. Ovu prvu koristi najviše putnika. No, i ona je 03:20 ujutro posve prazna.
Pronalazim otvoreni kafić i uz besplatni internet odlučujem ovdje izgubiti nekoliko sati. Jer krenuti odmah za Nikoziju i pojaviti se u gradu u četriri-pet ujutro baš i nije nekakva opcija. Oči su mi crvene od neispavanosti, spava mi se i imam osjećaj kao da bih mogao prespavati čitavi dan. No, s obzirom da imam svega četiri cijela dana na raspolaganju na Cipru, a toliko toga ima za vidjeti, ne bi to baš bilo pametno.
Kada sam radio itinerer, odlučio sam provesti samo jedan dan na grčkom, a preostala tri na turskom dijelu otoka. Turski je navodno jeftiniji, a i ja sam nekako uvijek prije padao na orijentalni štih. U pola šest napokon se dižem iz kafića, šaljem jedan 'efharistou' zgodnim konobaricama i palim prema Nikoziji. Kombi praznom autocestom juri prema ciparskom glavnom gradu. Sunce polako počinje provirivati i osvjetljavati pustoš krajolika između Larnake i Nikozije. Ova dva grada dijeli četrdesetak kilometara spaljene i ravne zemlje. Nema brežuljaka. Žuta trava. Svibanj je i ovo me iznenađuje jer ovakva slika spaljene zemlje obično je prizor u ljetnim mjesecima.
Aerodromski kombi izbacuje me na periferiji grada. Ulice su puste u malo iza šest ujutro. Taksist čeka i zadovoljno trlja ruke vidjevši jadnog turista usred ničega. Osjećam se kao da sam izbačen u zagrebačkom Jankomiru, a do hotela i centra grada pun je kurac kilometara.
A Grci, bili oni s otoka ili s kopna, svi su isti! Žale se da im je država u kurcu, a poreze ne znaju plaćati i čvrsto se drže svojih privilegija. Grčka i Cipar su članice Europske Unije - Grčka od 1981., Cipar od 2004. godine. Hrvatska je još uvijek u čekaonici iste, ali gdje bi kod nas netko u kafiću ili restoranu ne izdao račun ili isti rukom napisao, a taksist ne uključio taksimetar (osim u Zadru i Splitu)? I moj ovaj jebeni "poštenjačina" od taksista taksimetar ne pali, engleski se pravi da ne razumije, a ja baš i nemam drugu opciju u ovoj nikozijskoj pripizdini koja bi mi omogućila da se dokopam hotela. I nakon desetak minuta vožnje, što uključuje nekoliko prolaska kroz crveno svijetlo, vožnju u krivom smjeru i ne korištenje žmigavaca pri skretanju, taksist pošteno pruža ruku i na razumljivom engleskom traži:
"Ten euro please!".
Pružam mu deseticu i tražim 'ticket'. Začuđujuće, engleski opet niti govori niti razumije. Toliko o Grcima i europskounijskom poštivanju zakona na Cipru!
Smještaj na Cipru nije jeftin, a to posebice stoji za Nikoziju. Hostela nema, a najjeftiniji hotel, moj Asty, za jednokrevetnu sobu traži čak 45 eura! Izdržljivo za jednu noć, a uostalom i više od toga u Nikoziji čovjek nema što tražiti. Većina ljudi odmah se upućuje prema ljetovalištima poput Larnake, Agia Nape, Limasola ili Paphosa, čitao sam da je ondje raj za engleske i skandinavske cugere (pa su ta mjesta odmah skliznula s mojih lista želja), dok drugi preko granice bježe u turski dio. Asty ima dvije zvijezde, ali osoblje je susretljivo pa vidjevši mene s upaljenim crvenim očima, odmah su mi sredili sobu i pet minuta kasnije ispružio sam se tri sata na krevetu koliko sam dug i širok. Jebote, ovo mi je stvarno trebalo!
U deset izlazim van. Sunce izvire kroz oblake. Temperatura je ugodnih dvadesetak Celzijaca. Vlasnik hotela inzistira da me odvede svojim autom do arheološkog muzeja Cipra, najvažnijeg na otoku. Besplatno. Ulice su sada nešto življe, ali i dalje zapravo puste. Nikada ne bih rekao da ovaj grad ima 313,400 stanovnika. Prolazi nešto automobila, uglavnom najnovija izdanja, pješaci, nešto turista i razmišljam nisam li negdje zalutao u neko selo umjesto u glavni grad jedne države?
Paradoksalno je da netko kao ja tko zapravo voli povijest, ne voli muzeje. Bezličnost ovih institucija me guši, ni pet minuta nakon ulaska u jedan počinjem zijevati, noge mi postaju teške, križa boležljiva (to je tako kada više nemaš dvadeset) i najradije bi negdje legao i odspavao. A u ovaj muzej došao sam iz jednog jedinog razloga - da vidim tu čuvenu Afroditu iz Soloija. Ne možeš se na Cipru nigdje okrenuti, a da ona ne iskoči iz paštete. Svaka druga razglednica ima Afroditu u prvom planu, svaka druga poštanska marka je ona Afroditina, a i nekadašnje ciparske funte krasila ista ljepotica. Jebala vas Afrodita braćo Grci! Znam da vam se ona tu rodila, ali što je previše, previše je. Daj oladite!
I tako ja ušećem onako konkvistadorski u ovaj omanji muzej, poučen ponašanjem svojih španjolskih gostiju koji i dan danas imaju svoj konkvistadorski kompleks (i kada smo već kod "dragih" Španjolaca, valja reći da ih HVALA BOGU I DJEVICI MARIJI na Cipru još uvijek nema), ali Afrodite nema. Tek u drugom krugu po muzeju, pronalazim maleni kip odrezanih ruku i nogu, celulitne guzice i neuglednih malih sisa, kako s pijedestala promatra sve ostale. Pa zar je to čuvena Afrodita iz Soloija?! Čak je i moja bivša bolje izgledala od nje!
Nakon tog velikog afroditskog razočaranja, izlazim van. U međuvremenu nebo se otvorilo i kiša oprala ulice. A moj kišobran ostao je u sobi. Nastavljam prema zidinama starog grada koje su podigli Mlečani, gospodari otoka u 16. stoljeću. Nije baš da su im puno pomogle u naletu Osmanlija, ali ipak su odoljele vremenu i danas kružnog oblika s 11 bastiona simbol su ovog grada. No, Nikozija je podijeljen grad pa tako su podijeljene i ove mletačke zidine. Polovica je na grčkoj, polovica na turskoj strani pa je samim time i nemoguće napraviti pješke krug po zidinama oko starog grada kao što se to primjerice može u našem Dubrovniku.
U stari grad ulazim cestom koju su Grci probili kroz mletačke zidine i ni stotinjak metara dalje nailazim na drugi zid. Puno novijeg datuma i, za razliku od mletačkih zidina, improviziranog izgleda. Nekoliko naslagani limenih bačvi jedna na drugu i bodljikava žica označavaju tzv. zelenu liniju, donedavno strogu granicu između grčke Republike Cipar i Turske Republike Sjeverni Cipar. Prvi granični prijelazi otvoreni su tek 2004. godine, a do tada trideset godina nije postojala komunikacija između sjevernog i južnog dijela otoka. No, zid je i dalje tu. Kako na karti, tako i u stvarnosti, zelena linija, koja je ime dobila nakon što je britanski general Peter Young 1964. godine zelenom olovkom na karti označio liniju razgraničenja između Grka i Turaka, je ciparska stvarnost. Pogled preko bodljikave žice otkriva derutnu ničiju zemlju, oronule kućice, korovom obrale ulice, kojima nitko nije kročio posljednih četiri desetljeća. A točno na granici katolička je katedrala Svetog križa. Njen prednji dio nalazi se u grčkom dijelu, a stražnji u ničijoj zemlji. Umjesto da i ona bude uključena u tu ničiju zemlju i prepuštena zubu vremena, odlučeno je da katedrala ostane otvorena, ali da njena stražnja vrata koja vode u ničiju zemlju zauvijek ostanu zakračunata.
Ubrzo šećem najčuvenijim simbolim ciparske podijeljenosti - ulicom Ledra. Zamislite našu Ilicu, uzduž nje raznorazne trgovine poput Benettona ili Orsaya, tu je i McDonalds, a onda nakon otprilike jednog kilometara nailaziš na rampu i kućice i to je granica. Do 2004. godine ovdje je stajao zid. A onda su Grci i Turci napokon jedan drugom pružili ruku, umjesto kurca, i napravili rupu u tom zidu. Danas je to granični prijelaz, kako bi Grci rekli, između slobodnog i okupiranog teritorija. Ja danas ne prelazim prijeko, već samo bacam pogled i promatram strance koji obično samo s ruksakom na leđima odlaze na jednodnevni izlet iz grčkog u turski dio Nikozije. Malo niže na Ledri, penjem se na osmatračnicu i za svega jedan euro s najviše točke starog grada promatram cijelu Nikoziju. Grčki dio je, da budem iskren, dosadan da dosadniji ne može biti. Nema tu nikakvog urbanističkog plana, već se betonizira na sve strane, gradi se posvuda, visoko i nisko, stakleno i betonsko, a između tog urbanističkog kaosa uspjela se sačuvati poneka pravoslavna crkva ili stara palača. Pogled na turski dio obećava - dižu su minareti džamija, vide se bazaari... Taj dio grada ima dušu i to se uočava već iz daljine s osmatračnice.
Vraćam se u hotel na poslijepodnevni odmor. Iako sam razmišljao da bih otišao negdje van u provod s obzirom da je petak navečer, čini se da od toga moram odustati. Nikozija jednostavno nije grad za zabavu. Mrtav je to grad. Starosjedioci mi preporučuju Larnaku ili Agia Napu, ali ovdje nastaje problem. I ono malo javnog prijevoza koji postoji između gradova na Cipru prestaje oko šest-sedam navečer. Nakon toga prepušten si na milost i nemilost onim "poštenim" taksistima s početka priče (a taksi na Cipru nije baš jeftin i skuplji je čak i od onih naših zagrebačkih seljobera) ili ti preostaje unajmiti auto. Ali onda ne smiješ piti. A uostalom i ne vozim. Grci su toliko radišni da nakon šest navečer nema ni javnog gradskog prijevoza u Nikoziji. Kišica i dalje lagano pada, a ja oko osam pješačim par kilometara do grada. Nije to dugo i teško pješačenje, ali mi je pun kurac da Grci prije deset ujutro i nakon šest navečer uglavnom ne rade. Čak su i gotovo sve suvenirnice u preturističkom dijelu starog grada Laiki Yitonija zatvorene. Mnogi restorani i kafići do deset zatvaraju vrata, a ulice ponovno postaju puste kao da je nekakva pošast poharala grad. Pronalazim grčku tavernu s muzikom uživo. Pleše se i pjeva, a ja osim u grčkoj muzici, uživam i u slasnoj grčkoj salati i tavi, govedini pečenoj u zemljanoj posudi u pećnici s rajčicama, lukom, krumpirom i kimom. Na kraju na računu pronalazim i dodanih pet eura za muziku, a da me nitko nije ni pitao želim li ju ili ne. Ali treba gledati pozitivno - dobio sam prvi račun na Cipru! I čuda se događaju!