Intervju s Jelenom Jozipović, studenticom, salezijanskom suradnicom i volonterkom
Jelena je za papa.hr govorila o iskustvu sa zadnjeg volontiranja u njemačkom svetištu Schönstatt
Za početak te molim da se predstaviš čitateljima internetskog portala papa.hr.
Pozdravljam sve čitatelje. Zovem se Jelena Jozipović. Studentica sam pete godine njemačkog i francuskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Dolaskom u Zagreb angažirala sam se u radu salezijanske mladeži u župi Marije Pomoćnice na Knežiji. Od prve godine studija svako ljeto putovala sam s prijateljicama s fakulteta u Francusku na mjesec dana u jedno od njihovih svetišta gdje smo volontirale i tako imale mogućnost govoriti taj jezik. Nakon tri ljeta provedena u Francuskoj odlučila sam prošlo ljeto, 2010. godine, otići u Njemačku u svetište Schönstatt kako bih malo poradila i na svojoj drugoj studijskoj grupi, njemačkom jeziku.
Tri puta si volontirala u francuskim svetištima. Prošlo si ljeto prvi put volontirala u Njemačkoj, u svetištu Schönstatt. Kako je sve počelo?
Na prvoj godini nam je lektorica iz francuskog pročitala dopis koji je dobila iz La Salettea od jedne studentice koja je tamo već volontirala. Oni koji su htjeli ići volontirati u to svetište na najmanje mjesec dana trebali su poslati mail. Mi četiri cure s fakulteta, Jelena Krilanović, Marta Vlaić, Žana Slišković i ja dogovorile smo se da idemo zajedno i to je bilo naše prvo zajedničko putovanje na kojem smo se sprijateljile i zbližile. Ljeto nakon toga smo putovale u Lourdes, a 2009. smo Marta i ja otišle u Lisieux u Svetište sv. Terezije od Djeteta Isusa. Ovo zadnje ljeto sama sam otišla u Njemačku, u svetište Schönstatt, a Marta opet u Francusku, ali u Paray-le-Monial pa u Lisieux. Ovaj put sam htjela usavršiti njemački jezik.
„Ništa bez tebe – ništa bez nas“, što označava duboko zajedništvo s Marijom...
Možeš li ukratko reći nešto o svetištu Schönstatt?
Schönstatt je međunarodni pokret odgoja i obnove Crkve, pokret za muškarce i žene, djecu i mlade, obitelji i svećenike. Utemeljio ga je 1914. otac Josef Kentenich u Valendaru na Rajni, u njemačkoj saveznoj državi Nordrhein-Westfalen. Pokret obuhvaća 25 različitih zajednica koje imaju tri zajednička cilja: ljubav i povezanost sa schönstattskim svetištem, a time i prema njihovoj Majci Tri puta Divnoj, Kraljici i Pobjednici. Pater Josef Kentenich bio je teolog, svećenik i nadareni pedagog. Radio je kao duhovnik s gimnazijalcima koji su bili oduševljeni njegovim načinom odgoja čiji je cilj bio oblikovati čvrste i slobodne osobe koje žive sveto usred modernog svijeta.
On ih je učio ozbiljnom samoodgoju, ali dajući im Mariju za majku i odgojiteljicu. Simbol schönstattskog svetišta mala je schönstattska kapela iz koje je sve krenulo. U toj je kapelici pater Kentenich 18. listopada 1914. zajedno sa svojim učenicima osnovao Schönstattski pokret sklapanjem „saveza ljubavi“ s Marijom. Taj „savez ljubavi“ sadrži molbu Majci Božjoj da u toj kapelici bude na poseban način prisutna i da djeluje kao odgojiteljica slobodnog čovjeka. Njihovo je geslo bilo, a još i danas je: „Ništa bez tebe – ništa bez nas“, što označava duboko zajedništvo s Marijom. Oni ništa ne mogu bez Marije niti Marija išta može bez njih. Ona ih treba da preko njih i s njima djeluje. Oni nju trebaju da ih vodi. Danas postoji oko 180 schönstattskih kapelica u više od 30 zemalja svijeta.
… maknuti se od zatvorenosti u vlastito „ja“…
Iz godine u godinu ponovno se odlučuješ za volontiranje, kakva su tvoja iskustva?
Baš sam nedavno razgovarala s prijateljicom Martom s kojom sam volontirala, o tome kako su mi ta volontiranja u inozemstvu ostala u tako lijepom i nezaboravnom sjećanju. Najviše mi je od svega ostalo zajedništvo koje smo izgradile mi volonterke između sebe i s drugim volonterima iz raznih zemalja.
Upoznavanje, razmjena iskustava i različitih kultura, dijeljenje istih vrijednosti koje nas vode, druženja, šetnje i razgovori, otkrivanje novih mjesta. Iz svega sam toga samo mogla učiti i izgrađivati svoju osobnost i otvorenost za druge. A glavna je stvar u svemu tome što smo volontirale baš u tim različitim svetištima, znači na mjestima na kojima su se dogodile značajne stvari i na kojima Bog i Majka Božja na poseban način djeluju. To su mjesta gdje smo mogli biti u tišini sa samim sobom i s Bogom, mjesta na kojima smo mogli primiti razne milosti. Jednostavno, taj mir i ta iskustva s drugim volonterima ne može platiti nikakav novac na svijetu. To je nešto što nam pomaže izgraditi našu osobnost, učvrstiti karakter, maknuti se od zatvorenosti u vlastito „ja“ i uvidjeti tko mi zapravo jesmo. A da ne govorim o prijateljstvima koje tamo sklopimo s ljudima koje uvijek možemo posjetiti kad dođemo u njihovu zemlju, što smo već i napravile.
Jelena je bila prva volonterka iz Hrvatske koju su primili u schönstattskom svetištu iako nije bila uključena u Pokret
Kako su organizirani volonteri u schönstattskom svetištu u kojem si boravila prošlo ljeto?
Stvar je u tome što u schönstattskom svetištu uopće nisu imali tu mogućnost volontiranja, tj. dosad nisu imali organiziranu službu volontera koji mogu doći iz različitih zemalja kao što je to bilo dosad u francuskim svetištima. U Schönstatt su dolazili mladi iz raznih zemalja i tamo radili, ali to su bili samo oni koji su uključeni u Schönstattski pokret u vlastitoj zemlji. Tako da sam ja prva koja sam došla iz Hrvatske volontirati, a da nisam bila uključena u taj pokret. Za mene je sve organizirala njihova časna sestra Ramona koja zna hrvatski jezik i koja putuje i u Hrvatsku te održava veze između Schönstattskog pokreta u Hrvatskoj i Njemačkoj. Tamo je bilo i drugih djevojaka i momaka koji su volontirali. Momci iz Čilea i Meksika koje sam upoznala radili su fizičke poslove, kosili travu, uređivali, a cure koje nisu dobro govorile njemački radile su u kuhinji, posluživale ručak, večeru. Ja sam imala različite zadatke jer je meni cilj bio da govorim što više njemački tako da je sestra Ramona za mene pripremila šarolik program u kojem sam imala priliku raditi s trima generacijama ljudi. Prva četiri dana radila sam u kuhinji, ujutro od 9 do 13 sati, a popodne sam imala slobodno i upoznavala sam Schönstatt i duhovnost oca Josefa Kentenicha te išla u kapelicu. Nakon toga pomagala sam jednoj časnoj sestri koja je tjedan dana vodila grupu starijih hodočasnika. Imali su cjelodnevni program u kojem sam i ja sudjelovala. Sljedeći tjedan pomagala sam drugoj časnoj sestri u pripremi za trodnevni program za djevojčice od 8 do 10 godina. I napokon treći sam tjedan provela s mladima iz raznih dijelova Njemačke koji su se pripremali za događaj posebno namijenjen mladima, a zove se „Noć svetišta“.
„Noć svetišta“?
Nešto slično našem Susretu hrvatske katoličke mladeži. Cijeli sam tjedan zajedno s njima sudjelovala u raznim radovima i pripremama za taj vikend, s tim da smo svako jutro i večer imali zajedničku molitvu i pjesmu pred slikom Majke Božje Schönstattske. Zadaci su bili različiti, od pripreme hrane u kuhinji, lijepljenja darova, izrađivanja znakova za usmjeravanje na ulici i na kućama gdje će biti smješteni mladi koji dolaze, do podizanja velikog šatora u kojem se održavao glavni dio susreta. To mi je bilo posebno zanimljivo jer smo sami podigli jedan ogroman šator. Prekrasan je osjećaj bio vidjeti kako odjedanput na mjestu gdje nije bilo ničega stoji veliki šator. Taj je susret bio stvarno bogat i ispunjen raznim radionicama za sve ukuse, od duhovnih, psiholoških do kreativnih i sportskih. Bilo je zabavnih večeri s duhovnim rock-koncertom, izlazaka u barove koje su mladi sami uredili s različitom glazbom i hranom, pa svjedočanstvo Thorstena Hartunga. Thorsten je živio životom razbojnika i 20 godina proveo u zatvoru zbog ubojstva. U tih 20 godina proučavao je Bibliju i upoznao Isusa. U središtu je susreta bila procesija u tišini, sa svijećama ulicama Schönstatta u subotu navečer te misa u nedjelju u šatoru uz pjevanje pjesama i službene pjesme susreta čiji naslov je bio moto susreta: „Ali ti izaberi budućnost“.
Pouzdanje i povjerenje u Boga ključ je za odlučnu budućnost
Kako si ti doživjela taj moto: „Ali ti izaberi budućnost“?
Danas se pred nama mladima nalaze brojne mogućnosti i nudi nam se svašta, a na nama je da izaberemo. Poruka je: E, pa ti izaberi budućnost! Želi nas potaknuti da s pouzdanjem u Boga biramo vlastitu budućnost. On ide s nama. Pouzdanje i povjerenje u Boga je dakle ključ za odlučnu budućnost, pouzdanje da imam nekoga uza sebe i da nismo sami. Ta spoznaja nas osposobljava da odlučno biramo i da tako iskoristimo mogućnosti koje imamo. Drugi dan susreta još sam dala izjavu za njihove novine o svom prvom dojmu Schönstatta. Novine, u kojima su sve dokumentirali, tiskali su posebno za tu prigodu i podijelili nam već u nedjelju, zadnji dan susreta.
Odakle dolaze volonteri?
Radila sam s volonterima iz različitih krajeva svijeta, sa svih kontinenata, osim Australije. U Francuskoj je bilo i dosta Francuza, posebno starijih ljudi koji to rade jer ih to ispunjava. U Njemačkoj sam upoznala volontere koji su uključeni u Schönstattski pokret, iz Južne Amerike, Čilea, Meksika, Brazila, bio je i jedan volonter iz Hercegovine, zatim iz Poljske i iz same Njemačke.
Što motivira mlade ljude za volontiranje?
Motiva ima više: želja za duhovnom obnovom u svetištu u koje idu, želja za učenjem i poboljšavanjem jezika, želja za otkrivanjem novih zemalja i skupljanja novih spoznaja, želja za druženjem i upoznavanjem novih ljudi, ovo posebno kod mladih, želja za pronalaženjem samog sebe.
Opiši jedan dan volontera.
Kao što sam već spomenula, poslovi su različiti, od fizičkih do intelektualnih, ovisno o svetištu. Radno je vrijeme isto različito. Općenito, jedan dan volontera izgleda ovako: dizanje u 7 ili 8, doručak, pa početak rada u 8.30 ili 9, rad do 12 ili 13 sati, ručak s ostalim volonterima, jedan sat odmora ili više pa nastavak rada do otprilike 18 sati. U Schönstattu sam samo imala dana gdje sam cijeli dan provela s grupom jer je bio takav program. I imali smo po jedan slobodan dan u tjednu. Naravno, u slobodno vrijeme i navečer uvijek smo imali druženja s drugim mladim volonterima na kojima smo se posebno povezali, a najviše kada bi zajedno pripremali i blagovali obroke.
… jedan korak više u zbližavanju s Bogom.
Možeš li izdvojiti neku crticu s volontiranja koju bi htjela podijeliti s čitateljima?
Svako mi je volontiranje bilo različito, ali od svakog sam dobila nešto, dobila sam puno. Zbližila sam se s curama s fakulteta s kojima sam putovala jer takva zajednička iskustva i zajednički rad jednostavno stvaraju čvrsta prijateljstva.
Upoznala sam puno novih ljudi različitih nacija, od stalnih radnika i stanovnika preko volontera do hodočasnika koji su dolazili. Upoznajući njihovu kulturu i jezik i njihove priče i iskustva, nadopunjavala sam vlastito znanje i iskustvo. Prije svega izdvojila bih to zajedništvo koje smo izgradili s nekim volonterima jer mislim da bit volontiranja leži u tome, naravno i u novim spoznajama, ali bez zajedništva to ništa ne bi ostalo duboko urezano u nama. Zajednička druženja ostaju i na tim druženjima zaista upoznaješ ljude. Naučiš slušati drugoga, vidjeti da postoji i nešto drugo izvan tvog svijeta u kojem si se dotad kretao i nova razmišljanja, ali i slična tvojima koja te samo ohrabre da se dalje boriš za prave vrijednosti. Naučiš prihvatiti drugoga sa svim njegovim različitostima u kulturi i u uvjerenju. A nas je sve povezivala vjera i molitva, posebno u Lisieuxu gdje smo svaku večer skupa molili. Što se tiče duhovne obnove, to ovisi o svakom pojedincu, koliko će se on otvoriti za milosti koje može u svetištu dobiti. Za mene je svako svetište značilo stepenicu više u spoznajama, jedan korak više u zbližavanju s Bogom. Kroz Boga sam upoznavala i izgrađivala sebe.
Očinska dobrota oca Josefa Kentenicha
Reci nam još ponešto o Schönstattskom pokretu i njezinu utemeljitelju.
Utemeljitelj Schönstattskog pokreta otac Josef Kentenich rođen je 1885. u Gymnichu pokraj Kölna u njemačkoj saveznoj državi Nordrhein-Westfalen. Nepovoljne financijske okolnosti tjeraju njegovu majku na rad kako bi zaradila za život, a on odrasta kod bake i djeda. S devet godina majka ga daje u sirotište i posvećuje Djevici Mariji da mu ona odsad bude majka umjesto nje. Sve što je postao i cijeli Schönstattski pokret koji je utemeljio otac Kentenich pripisuje Djevici Mariji kojoj ga je kao dječaka posvetila njegova majka. Završava studij teologije i novicijat te proživljava tešku unutarnju krizu. Postaje svećenik i radi kao duhovnik s gimnazijalcima s kojima 1914. osniva Schönstattski pokret sklapanjem „saveza ljubavi“ s Djevicom Marijom u maloj kapelici u malom mjestu Schönstatt u Valendaru. Iz te male kapele razvit će se svjetski pokret za muškarce i žene, djecu i mlade, obitelji i svećenike čiji je cilj da vjernici ostvaruju i žive svoj kršćanski poziv u svim životnim situacijama, u crkvi i u društvu. Od 1941. do 1945. otac Kentenich zatočenik je nacionalsocijalista, najprije u zatvoru, pa u koncentracijskom logoru Dachau. I u zatočeništvu nastavlja navještati ljudima milosrdnu Božju ljubav i pomagati im da i sami s Marijinom pomoći postanu oni koji ljube. Godine 1947/1948. putuje u Južnu Ameriku, Afriku i SAD kako bi pomogao u izgradnji tamošnjeg Schönstattskog pokreta. Od 1951. do 1965. nalazi se u Milwaukeeu u SAD-u jer ga Crkva odvaja od njegovog djela kako bi istražila taj pokret i njegovo osnivanje. Godine 1965. Vraća se u Schönstatt i nastavlja kao osamdesetogodišnjak s radom na Schönstattskom pokretu. Njegova je prva briga, uz sve termine i obveze, uvijek bila posvećena čovjeku pojedincu. Mnogi su mu dolazili na razgovor u svojim problemima jer je isijavao očinsku dobrotu koja je proizlazila iz njegove duboke povezanosti s Bogom. Ljudi su u njemu prepoznavali i osjećali očinsku ljubav Boga prema nama, svojoj djeci. Otac Kentenich umire 15. rujna 1968. na brdu Schönstatt, gdje sam ja bila smještena neko vrijeme. Zanimljivo je da je i u Hrvatskoj, u međimurskom mjestu Mala Subotica, izgrađena 181. schönstattska kapelica u svijetu i prva u Hrvatskoj.
Kako si ti doživjela duhovnosti Schönstatta?
Bit njegove duhovnosti koju sam mogla upoznati, leži u tome da nas Bog ljubi. Bog je svakog od nas stvorio i za svakoga ima neki plan. Ali bit je da nas ljubi. Ako smo toga svjesni i ako Mu se onda s pouzdanjem predamo, ne trebamo se ničega bojati jer će On onda voditi naš život. Našla sam nekoliko devetnica koje se sastoje od njegovih misli, a mene je najviše privukla devetnica s naslovom „Čežnja za životom“ na čijoj se naslovnoj strani nalazi otvoreno more i brod, a na pramcu broda djevojka koja gleda u more. Zašto baš ta? Jer mi mladi imamo tolika pitanja i tražimo sebe, a tema je te devetnice bila pronalaženje samog sebe. Cilj je bio učvrstiti svoj karakter, ali učvrstiti ga na pravim vrijednostima, učvrstiti ga u Bogu. Vidjeti tko sam, neovisno o ikome i neovisno o ikakvim tuđim razmišljanjima, suočiti se sa svojim životom, sa svojom prošlošću i sa sobom samim, što je, mislim, nekad najteže, ali jedino što vodi oslobađanju od sebe samoga. Tko sam ja? Što želim? Pronaći svoju slobodu u Bogu jer jedino tamo je možemo naći, moliti za hrabrost i snagu da tu slobodu i istinu živim, da budem to što jesam, da se zauzimam za prave vrijednosti, one koje su od Boga, bez obzira što drugi o tome misle i bez obzira na neugodnosti koje pritom mogu doživjeti. Jer ako je nešto pravo i ako je istina, vrijedi za to živjeti i za to se zauzeti. Zapravo, jedino to ima smisla, zauzeti se za nešto što znaš da je jedino pravo, da je istina.
To je ono što mi je otvorilo oči za neke stvari. Mislim da je to jako važno za svaku osobu, da svoj karakter izgradi i učvrsti na pravim vrijednostima, na istini, a to je Bog. Mislim da je to najveći dar što sam ponijela sa sobom iz schönstattskog svetišta – suočavanje sa samom sobom, a time i oslobađanje i spoznanje Božje ljubavi prema meni.
Razgovarala: I. Š.
Post je objavljen 28.05.2011. u 00:37 sati.