Pregled posta

Jedan metak

Razmišljajući o krvolokovom uhićenju, kolega je primijetio da su mu arhivske snimke srebreničkih majki, žena, djece, izgladnjelih muškaraca, izazvale novi val tuge... i meni su... stvorile onu knedlu u grlu i grop u stomaku... i meni su... htjele pobjeći suze.

„Bolje da nikad nije ni postojao“, za mnoge smo krvoloke često u svome umu mogli čuti ovu rečenicu, „Bolje da se ta zvijer nikad nije ni rodila“...

Bolje da nije postojao ni Hitler, ni Staljin, ni Mao, ni Pol Pot, ni Milošević, ni Tito, ni Ceauseauscu, ni Mladić, ni Karadžić, ni...

Bi li, bilo bolje?

A što kad bi nekim čudom, nekom nebeskom odlukom, nekim odriješenjem samoga Neba, samoga Njega, postojala mogućnost (zamislimo je kao u znanstveno-fantastičnim filmovima Jet Lia), nekim portalom, otići natrag u vrijeme, u neku paralelnu stvarnost, biti u mogućnosti promijeniti nešto, sa nebeskom dozvolom za slobodno djelovanje, sa dozvolom za... za što?

Što kada bi On, u tom zamišljenom scenariju, izabrao jednog čovjeka, bilo kojeg čovjeka za taj put i pružajući mu pištolj s jednim metkom, rekao - Idi i učini svijet boljim mjestom.

I kao da već čujem - Ali zašto mi daješ oružje?

- A što bi ti da ti dam? Knjigu o ljubavi? Bibliju, Kuran, Vede? Sve knjige o ljubavi koje sam vam dao ubile su više ljudi nego i jedno oružje, zagadile su svaki atom čovječanstva, sve ste do jedne perverzno izopačili! Od svega što sam vam dao stvorili ste ideologije. Dajem ti metak.

- Ali zašto onda samo jedan metak?

- Baš zato jer je Jedan.

- Ne shvaćam...

- Idi onda i shvati! Dao sam ti slobodu i odrješenje, učini svijet boljim mjestom, ako smatraš da možeš. Učini svijet boljim mjestom, ali konačno shvati!

I pokušavajući shvatiti, zamišljam tog čovjeka/tu ženu/sebe/tebe potpuno zbunjenu s tim pištoljem u ruci i tim jednim metkom u šaržeru, zamišljam sebe/tebe kako se proispitujem...

Kada je jedno zlo poništilo drugo? Kada takav izbor nije u suštini donio novo zlo?

Naizgled primamljiva i varljiva mogućnost odlaska u prošlost, široka lepeza izbora, satrapi i zvijeri koje su pobile tolike ljude, koga smaknuti tim jednim metkom, kome presuditi svojom rukom, sloboda i odrješenje dani su od samog neba, a toliki nevini životi bili bi spašeni da tog jednog-njega nije bilo... Hitler, Staljin, Milošević, Mladić... koga, koga, koga?

Ili?

Bi li toliki nevini životi bili spašeni smaknućem tog jednoga? Tko nam to garantira?

No i da ipak odemo i smaknemo tim jednim metkom samog Adolfa Hitlera, glavom i bradom, prije nego je počinio sva ona zvjerstva, razmišljam kako bi društvo onog povijesnog razdoblja stvorilo nekog drugog Hitlera umjesto ovog, da bi onaj povijesni trenutak na površinu izbacio nekog drugog monstruma drugog imena ali jednakih svojstava, jer nije samo jedan monstrum dovoljan za masovna zvjerstva. Monstrumi ne padaju iznebuha s neba, oni se stvaraju, a djelomični monstrumi su svi oni koji su ga stvorili, pogurali na površinu, postavili za vođu i koji ga slijede. Monstrumi su u nama.

Jedan metak čini se - ne bi bio dovoljan.

Osim ako ne bi bio, u bezdanu očaja, namijenjen... samima nama?

Ili?

Bez sumnje će(mo) mnogi reći „Sasuo bih mu metak u glavu i ne bih se osvrtao, time bih mu pružio više milosti nego što su njegove žrtve od njega dobile“, „Ubio bih ga jer nije zaslužio živjeti“, „Svijet bez njega jest bolje mjesto“, „Ubio bih ga jer bih tako spasio nebrojene nevine!“. Bez sumnje ovim svijetom kroče poklonici/sljedbenici ovakvog razmišljanja, jer da ne kroče ni jedan metak ne bi bio ispaljen, niti jedan. Osveta je na duge i kratke staze - razarajuće gorivo, baš kao i samodestrukcija. Poznavajući ljudsku rasu, ni nedostatak metka nas ne bi spriječio da, i bez metka, izvučemo - nož.

No takav izbor je opasan, jer podrazumijeva preuzimanje uloge vrhovnog arbitra - ulogu i žrtve i suca i krvnika. Ulogu osvetnika.

„Ubio bih ga jer bih tako spasio nebrojene nevine!“

Zaista?

Nebo je igralo, mogli bi to slobodno tako reći, vrlo promoćurno i „podlo“ („podlo“ jer je beskompromisno) kad nam je poslalo „Ideju Isusa“. Ideju Jednoga koji se žrtvovao za ostale i kroz kojega se mi ostali iskupljujemo. Tog jednog, kako su mislili lažnog proroka u nizu proroka, farizeji su žrtvovali misleći da to čine za spas tisuća ostalih, za spas cijelog naroda, za spas cijelog svijeta... žrtvovali su tog još jednog u nizu, samodopadno ne shvaćajući da je baš taj jedan bio Onaj Jedan Jedini... koji donosi spas cijelog svijeta... ali On je to doista i učinio na svoj način, ne na njihov, već na svoj... kroz muku, patnju, iskupljenje, ali ne tijela, već - spoznaje.

Ta kako više poslije Isusa - žrtvovati jednog za spas mnogih?

Kako sebe postaviti u ulogu farizeja i dopustiti sebi ulogu vrhovnog suca, dopustiti sebi tu mogućnost fatalne pogreške protiv čovječnosti, kada na tu ulogu poslije „Ideje Isusa“ više nemamo pravo, ma što god tko mislio o tome.
On se nije žrtvovao samo za neke, već za SVE u vijeke vjekova i BAŠ za „mogućnost Hitlera, Staljina, Maoa, Pol Pota, Miloševića, Ceauseauscua, Mladića“ - koji testiraju naše čovjekoljublje, koji propituju naše kršćanstvo.

Doista je beskompromisno ono - Ne ubij!

Zato na ovoj ljudskoj razini moramo suditi i osuditi, po zemaljskim zakonima najstrože kazniti taj gnjusan zločin, taj propust čovječanstva, tu našu sramotu, ali poslije Spoznaje Jednoga, ako se smatramo kršćanima, mi više nemamo pravo - presuditi.

Službena američka politika činila je, učinila je i čini upravo to – smaknućem Bin Ladena (i mnogih drugih). Postavljaju se u poziciju vrhovnog arbitra, u svojoj samodostatnosti i samodopadnosti, visoko iznad svih zakona, nebeskih i ljudskih. Država Izrael provodi to isto. Odgovorimo iskreno, čini li takva politika ovih dviju država - svijet boljim mjestom? Oni presuđuju po kratkom postupku. No bez obzira na „praktičnost“ takvog postupka/izbora i bez obzira na vrlo uvjerljiva, ali ništa manje lažna, opravdanja o upitnom spašavanju tisuća drugih života ubojstvom jednoga, to ih ne čini manje – ubojicama.