Nanizat ću riječi isto kao što nižem zvijezde oko vrata u koji urezujem
Tvoje ime kao skulpturni pramen na lice nekom dosadnom bogu koji bi igrao se vatrom
Pa te trpam pod jastuke i ne dam ti otići cestom u dalekost
Da mogu popela bih se na prstima do tvojih jedara i tamo te hrabro otimala vjetru
U utrobi zemlju bih mrvila kao što mrvim obistinjenu slutnju
Znam sve što sanjam od sutra pa se pletem uvijek i iznova umilno i spretno u nove zablude koje mi donose sjeverni vjetrovi s juga
Nizala bih riječi dugo i beskonačno
I cvrkutala bih najtužniji blues koji izvode borci unutar mojih stopala
Pa gazim i pijem rosu da lakše zaspim jer treba odvezati čvorove kojima držim razapete riječi
Post je objavljen 27.05.2011. u 11:02 sati.