Pregled posta

Posljednja, panonska, ravničarska, srijemska Jendričkova zbirka, potraga je otvorene, subjektno bliske, komunikacijski restauracijske, najizloženije moguće nostalgije i sentimenta, prema kojima, paradoksalno, subjekt nema nikakvog sentimenta, jer je zalog jedne kulture zavičajnog nonkomformizma. Zavičajnomladežna klapa, obiteljske izgorene slike, ugrožena porodica, voda koja sporo ili nikako ne teče ali čuva zrcaljenje memorijskog ulova. …i na kraju sela sedam jutara bara, napisao je suzavičajnik Slavko Mađer.

Dakle razvijeni sentiment, prema kojemu subjekt nije sentimentalan!? Kako sad to? Odmah i najkraće – on ne piše patetično (iako povremeno nema ništa protiv patetike koju onda i takvom nazove, dapače stalno ju izaziva i poziva), ne adorira jeftinu deskripciju podneblja, i ne slika pejzažne zalaske sunca. Sentiment je osvijetljen i najavljen kroz eksplicitno imenovani predmet, geokulturem srijemskoga prostora, te kroz fragmentne slike događaja, ali je identitet govornika-subjekta središnjom instancom. Važniji je od nekritičnog pejzažnog sentimenta – kritički i misleni čovjek, dakako i nesumnjivo izrastao iz njega, naime tako zahtjevan krajolik zrcali i zahtjevno misleno biće, tamošnji humanitet je ontemska poljana koja u kontrazrcalu skuplja nepotkupljivost jedne osviještene melankolije.

Kroz zbirku se kreće tematski retrofilm potrage za ljubavništvom, za kozmopolitskim srcima roda, za trpnim lakmusom nomadizma te za presudnom hrabrošću kako priznati suze, prepoznati ih kao neuklonjive tragove Bosuta i Studve.

Jendričkov se film često sjeća iz prezenta te tako rekonstruira stanje koje je i bilo najintenzivniji mogući prezent, ako je ikada bilo. I to tada možda nije znalo, ali se već nesvjesno sjećalo, već je sve čega se vrijedi sjećati upravo trajalo, makar se s tim tada i neslagalo, dapače.

U fragmentnim i fraktalnim relacijama blicaju snimci različitih bliskih i udaljenijih osobnosti, sugeriraju svakom čitatelju vrlo jaku konkretnost, konkretnost samu kao tekstni gest, a također se, pretpostaviti je zbog te jake konceptne sugestije, vrlo memorabilno dostojanstveno i lascivno i neki povijesno postojeći predlošci mogu ogledati, mogu držati te pjesme svojim tajnim i istovremeno neočekivano javnim albumom. Onima koji nisu iz te priče preostaje zbirkovni pozoran projekcijski film kompozicijskih dosjetaka. Naime, uz spomenutu sugestibilnost same konkretnosti, sugestije privatnog govora odnosno sugestije kojom se svaki čitatelj ovome pismu približava da bi bolje čuo taj neki povijesno-albumski intimizam u odgodi, dakle intimizam sam, jer Jendričko ne ekstimira i ne brblja pred bigbrotherovskom kamerom, samo baš najneskrivenije sugerira intimu kao ono što ima ljepotu ostati tamo gdje mu je mjesto.

Svaka od pjesama ove zbirke ima tematski plexusno mjest o, koje izmiče naoko načelno uhvatljivoj pjesmovnoj priči te zapravo zaustavlja proces povijesne memoracijske rekonstrukcije, i nudi svakom čitatelju sam jezični osjet pisma, naime ono što sam već nazvao djetinjstvom riječi. Tim mjestom priča prepoznatljivosti izmiče ali vrlo uvjerljivo daje ulazak postmode primatelju u demobilizacijsku intrigu.

Zbirka je hrabar i ponosan podsjetnik svakom primatelju da se smije iznajmiti sobu s pogledom na djetinjstveno-mladežni stan i tamo onda identitariti po tajnim suzama.
Goran Rem