Pregled posta

tekst sa klapni:::: U slastičarnici hotela Palace svake subote popodne okupljaju se penzići iz društva književnika, razmjenjujući uspomene iz slavnih dana. Valjajući šaum-šnite i dobošice istrošenim zubalima, tipkajući po svojim netbookovima (hvala dragom Bogu na Wi-Fi-ju!), te zatim čačkajući ostatke lisnatog i žeženog tijesta iz umjetnih desni, spirajući okus kolača gorkom kavom, ubijaju vrijeme i nadaju se da će se dogoditi čudo. Jedan crvenokosi komad, nekad očito seksi i slavan, namjerno izuva cipele i masira navodno bolna stopala. Praveći šapicama krugove, istovremeno stavlja cigaretu u sta, i čeka reakciju kolege za susjednim stolom. Kolega očito farba kosu, i očito je fetišist, jer ne skida pogled s pomalo otekle noge crvenokose spisateljice. Oboje su odebljali u odnosu na svoje mlađe dane, sporiji su, tromiji, umorniji, podbuhla lica. Da priđu nekom mlađem, već bi im bilo neugodno. On se ipak odvažuje, ustaje, nespretno pronalazi upaljač u džepu od hlača, istovremeno se sjetivši da pripali i sebi. Crvenokosa uvuče stopalo u cipelu, opazivši kako je dežmekasti muškarac pažljivo osmotrio njen potez, jedva primjetno se obliznuvši. »Idem si donijeti još jednu šaum-šnitu. Kaj bi milostiva još popala?« »Dobošicu...!«, rekla je crvenokosa promuklim glasom. »Odmah dolazim.« Dok je on čekao pred vitrinom s kolačima, crvenokosa žena nije odoljela da ne gvirne u zaslon njegovog netbooka. Na njemu je pisalo: Predrag Crnković je ponovno priredio manično-paranoičnu pynchonijadu uz joyceovski metod »škara i ljepila«, ali je urnebesnu fantazmagoriju ovog puta smjestio u – Hrvatsku (prije svega Zagreb) – pokrivši razdoblje od šezdesetih godina prošlog stoljeća pa sve do listopada 2010. Ako se odlučite da ne povjerujete u teoriju iznesenu u ovom romanu, ako i ne pokušate da zaronite u mirijade uliksovskih literarnih i intermedijalnih referenci, još uvijek vam ostaje prilika da ovu urnebesnu kombinaciju proze i poetskog pastiša shvatite kao zagrebački panoptikum koji će vas podsjetiti na mnoge možda već i zaboravljene likove iz naše politike, športa, glazbe, filma, televizije te javnog i tajnog života. Bobby Fischer, Pierre Trudeau, Tito, Nixon, Brežnjev, Slobo, Aleksandar Aljehin, Srboljub Macanović, Samuel Reshevsky, Tuđman, Braslav Rabar, Jovanka Broz, Zvonimir Milčec, Ivan Slamnig, legendarni Đuka i mnogi drugi defiliraju skupa s fikcionalnim likovima u ovoj maškaradi, koja se okončava u kraju povijesti, u distopiji u kojoj »nema mjesta za starce« (pogotovo ne duhom!). Ali u ovoj knjizi postoji nešto mnogo »jače« od pukog poigravanja teorijom zavjere – uostalom: svakodnevne vijesti čine svaku fikciju dosadnom – to je propitivanje jezika. Ovo je i roman o narativima koji su se svima nama nudili pod krinkom »javnog informiranja« i filma i političkih skandala, a danas nam se nude preko rijaliti šoua, »tajnih historijâ i pravih istinâ« i »obećanja o Europi«. Može se reći da je prava tema ovog romana – neprohodnost jezika kao medija bilo kakve historiografije i/ili bilo kakve (pri)povijesti. Jer, junaci ove knjige, bez obzira jesu li fiktivni ili »stvarni«, lutaju u labirintu jezika, jednakoo kao i čitatelji, jednako kao njen autor.

Ulomak::::

--- trailer romana ---

*
Popločanim ulicama Buenos Airesa, u svijetu glasoviti poznati karneval suvarka, posvećen prvim bačvama slatkog vina koje se pravi od grožđa koje se na lozu osušilo, posložio se s jednom od najvećih šahovskih turnira poslije rata. Godina je 1960. I vozači koji u velikim američkim kabrioletima hitaju autocestom koja nosi ime 25 maj, po rođendanu jugoslavenskog predsjednika i partizanskog komandanta, Josipa Broza Tita, kreće se procesija veselih ljudi odjevenih u živopisne halje i čudesne maškare. Neki nose i čudne smećkaste kape s zvijezdama petokrakama, i natpisima Šesta lička i osma banijska udarna brigada, ali ima i onih koji tjeraju kontru i nose domobranske uniforme i oni su u društvu sa šačicom oboćavatelja Mussolinija u odorama fašističke omladine i natpisima Mussolini gioventů fascista, ali je većina sudionika imala kostime paganskih božanstava i likova iz hollywoodskih filmova. Taverne služe besplatni kačkavalj, ražani kruh, svinjsku salamu i zdjelice s maslinovim uljem, a posjetioci mogu prvu čašu friškog suvarka dobiti badava. Uz naručeni odrezak gosti dobiju staro crno vino s popustom, a tko se na to odluči, poslije ne može odoljeti suvarku koji se pije u količinama kao gemišt, uz argentinske paprenjake od lješnjaka, papra, smeđeg šećera, grožđica i bjelanjaka.
Glavna procesija ide Majskom Avenijom (Avenido de Mayo), ali dobar dio sudionika se kreće i avenijom Rivadavija, ulicom Adolfo Alsina, Moreno, napravi se čitav krug, točnije četverokut, avenijama Belghrano i Independencia, i sve do autoputa 25 maj se mogu čuti glazba i usklici sudionika.
U hotelskom lobiju čuju se zvuci karnevala, a raznobojni farovi, poput neke svemirske policije koja pravi raciju, lete preko sagova, zastora, plišanih naslonjača, polica s bocama gina, vermuotha, whiskeyja i camparija i zaglušuju tango sa staromodnog gramofona s trubom koji tamnoputi dječak pored recepcije stalno navija za 5 centavosa na sat i parče kruha sa sirom na dan. Gran hotel Argentino je okupiran šahistima i sekundantima, tako da se dio virtualnih novinarskih djelatnika morao smjestiti u jednako lijepoj zgradi još starijeg hotela Esplendor.
Ulica Carlos Pellegrini, u kojoj se nalazi Gran hotel Argentino, veoma je tiha i uska i tu je jedno od uskih grla karnevala. Iz nekog razloga ostali gramofoni na navijanje imaju mnogo živopisniju poslugu: pored njih stoje lakeji odjeveni u stilu XVIII stoljeća i imaju samo jedno zaduženje: da mijenjaju ploče s tangom u najrazličitijim verzijama. Pored sudionika velemajstorskog turnira, sekundanata i samo manjeg dijela izvještača, tu su i sudionici međunarodnog književnog festivala Festival Internacional de Literatura en Buenos Aires kongresa, ili u kratici FILBA. Miroslav Radojčić, jedan od rijetkih novinara – uz Vladimira Vukovića – koji je bio te sreće da dobije sobu u hotelu u kojem se turnir i igra, već je u prvom izviješću morao uočiti kako kratica književnog festivala podsjeća na ime glasovitog špijunskog prebjega iz britanske Mi-6, Kima Philbyja.

***

Postkastl je sadržavao presavijeno pismo formata A3, bijelo, trikolorno oivičeno, i sa živopisnim markama, koje su mi oduvijek navještavale isti takav – vesel i bezbrižan – inozemni život. Australia, Sydney, pisalo je kod imena pošiljatelja, a ime i adresa su glasili: Davorin Springiesfelt, 23rd Bell City street. Moj sin.
Kažu da je izdavaštvo (to jest nakladništvo) posal za mlade urednike i okretne businessmane (pardonne moi, gospodarstvenike).
Imam 79 godina. Bio sam sveučilišni profo, bavio sam se, baš onako dosadnom, lingvistikom, i pjesnik sam bio (nadam se i ost'o), i povijest književnosti sam predavao, ali i tu sam se kao profo bavio onim najnezanimljivijim dijelom – versifikacijom – a onda sam odlučio dinamizirati si život time što sam ušao u nakladništvo. No prije toga sam predavao engleski (i njemački, ali samo 2 sata tjedno – ipak, nisam mogao odbiti Ćulumu koji mi je nuđao zaposlenje) u osnovnoj školi u Brestovju, da bih u tom istom mjestu počeo predavati hrvatski jezik i književnost na tek osnovanoj Višoj učiteljskoj školi.
Brestovje je naime par godina prije hrvatskog proljeća željelo postati drugim Zagrebom. Osnovali su Višu političku školu pod imenom Antibarbarus (što je dakako nakon pada proljećara promijenjeno, a Krleža je tek nakon sjednice u Karađorđevu postao »jako uvrijeđen« što se taj naslov »zloporabi« u nacionalističke svrhe), pa Višu učiteljsku školu, izgradili su i Filološku gimnaziju koju je Šuvar kasnije istranžirao u Obrazovni centar srednje-usmjerenog obrazovanja, odsjek lingvist-tehničar za slova od A do O i lingvist-tehničar za slova od P do Ž, u obje varijante, h-s i s-h, dakle ukupno 4 odjeljenja. (Kasnije, mnogo kasnije, transformirali su to u srednju školu s dva odjeljenja novinarskog smjera i po jednim odjeljenjem za zanimanja spiker, i voditelj nedjeljnog popodneva. Da bi se, uslijed nedostatka zanimanja, u jeku »vladavine tuđmanizma«, škola prestrukturirala u obrtničku školu za osobne usluge, s također četiri odjeljenja u šuvarovskom stilu; citiram: »manikirka (i lakirka noktiju ruku), pedikirka (i lakirka nožnih noktiju), frizerka-tehničarka za klasične m-ž frizure, te frizerka-tehničarka za moderne m-ž frizure.« Ponovno upozoravam da je ovo citat, koji s jedne strane pokazuje kako je rodna ravnopravnost bila nepoznata pojava pred samo koju godinu, a s druge strane da je tuđmanovština samo groteska od samoupravljačkog apsurda.) Razmišljalo se i o tehničkom fakultetu. Htjelo se – navodno – »rasteretiti« Zagreb. Mislilo se tada da će si svatko moći priuštiti vikendice u okolici velikih gradova – a samo koju godinu kasnije došlo je do populističke akcije »imaš hižu vrati stan«. Bila je to neosviještena ekološka akcija, za koju se naravno nije imalo dovoljno novaca, uz dodatak da je sve to okarakterizirano kao još jedan separatistički »maspokovski komplot«, pod krinkom »udruživanja rada i sredstava i razvitka dohodovnih odnosa u sferi obrazovanja«. (Zato se Tomislav Ladan, dok je mnogo godina kasnije prevađao Aristotelvu »Fiziku«, umjesto riječi »sfera« odlučio za »okruglicu«, jer da je ova prva riječ kontaminirana porabom u ideološkim sintagmama, dok je »lopta« po naravi stvari i previše nogometizirana.)
Nakon par godina nastavnikovanja u osnovnoj školi, postavili su me za predstojnika katedre za – tada »opet ponovno« – hrvatsko-srpski jezik i književnost te »nevjeste Brestovja«, Više učiteljske škole, i tu sam se, dakle, bavio znanstvenim radom na području povijesti h-s jezika. Predavao sam gotovo sve predmete, ocjenjivao na ispitima. I: pisao sam poeziju.
Sin mi je napunio osamnaestu u godini kada su nas i Amerikance, dvije svjetski značajne političke sile, mučili veliki problemi: Nixon je morao odstupiti, a mi smo usvojili novu konštituciju, pa mi se tada činilo da si moram sinu priskrbiti jače financijske uvjete od onih s osnovnoškolskom plaćom. Kada su se SFRJ i SAD dvije godine kasnije, u studenom, opet našle pred velikim izazovom: tamo predsjednički izbori nakon Watergatea a ovdje donašanje ZUR-a , mogao sam jedino sam sebi aplaudirati na pametnom potezu.
U godini, pak, kada je doživotni jugoslavenski predsjednik podlegao bolesti, dakle mojoj pedesetoj a sinovljevoj dvadesetčetvrtoj, posložilo se da sam ga, sinčeka, mogao hitit vu inozemstvo na filološki studij. I to mi se sada u starosti vraća lijepim.
Potomak je nastavio obiteljsku tradiciju te sada piše doktorsku disertaciju, koja kao da se nastavlja na moju »Preobrazbu književnog i saobraćajnog jezika u sjevernoj Hrvatskoj u XIX stoljeću«, to jest između 1813. i 1848. Prije Preporoda, to jest. Moj sin, pak, piše jezičnu disertaciju »Pretjeravanja u jezičnoj osobnosti hrvatskoga književnoga izričaja nakon 1990. godine«, što je danas, kada neopravdano i s mnogo zlobe napadaju staroga Babića, a strogu Dunju Brozović su gurnuli u kut (dans bi ona potpisala da se može reći zapećak!), te dok se smiju Selemu, vrlo ugodna tema za doktorirati i u zagrebačkom sveučiličnom globalističkom ozračju. Eh, da je tako bilo u moje vrijeme, kad sam se morao mučiti s ezopovoštinom u svakom pogledu, i dok sam pisao pjesme i dok sam držao predavanja. Ako vas interesira zašto će mome sinu disertacija tek sada u pedeset trećoj godini, odgovor glasi: tek se sada odlučio skrasiti u sveučilišnom pozivu, uostalom ne ovdje – shvatili ste, vjerujem, vremensku niijansu pretprošle rečenice – već u inozemstvu. Želi predavati na slavistici. U Sydneyju.
Otvorio sam pismo i u njemu me je Davorin, sin moj, budući znanstveni kolega, pozivao da »pod stare dane« preselim k njemu, u Australiju, »mjesta ima, kuća je prostrana i svijetla«, da tamo, nakon višekratnih boravaka po Nizozemskoj, Švedskoj i Italiji, proživim do kraja »svoj zapadni sanak« i da preskočim tranziciju koja, smatra moj sin, »tek sada dolazi da utuši Hrvatsku«. Osim toga, veli on: »izdavaštvo će od svih kulturnih djelatnosti prvo propasti u ovoj recesiji. A i da neće, tatek moj, dosta ti je bilo!«.

*

Doček Nove 1966. u Varaždinu za druga Tita. Među zaslužnim umjetnicima, našli su se Olivera Katarina i Elvira Voća, Đimi Stanić (koji je izvodio jazz obradu pjesme ‘Konjuh stenje ruši se kamenje‘) i Anica Zubović, Duško Jakšić i Mile Bogdanović, Slovenka Elda Viler, Crnogorac Nikola Karović, ansambl Veseli Zagorci, ali i jedna misteriozna pjevačica koja je Titu otpjevala zagorski tradicional: »Za svaku tvoju reč«; Titu su oči zasuzile. A nakon »Zagorje zeleno«, predsjednik je ustao i dugo tapšao. U jednoj od stanki, uspio se oteti osiguranju i prići zabavljačima, te je pjevačicu upitao:
»Odakle ste vi, drugarice Đurđa?«
»Ja nisam Đurđa, ja sam Đuro, zvani Đukica. Iz Varaždina... barem tako mislim, još uvijek istražujem svoje podrijetlo.«
»A– ha... tako...!« General Nikola Ljubičić, koji je uvijek bio ljubomoran kada bi netko drugi uspio zaokupiti pozornost njegovog jedinog vođe čiji je način govora neuspješno pokušavao imitirati, prišao je Titu iza leđa, što ovaj nikada nije podnosio.
»Ma šta je sad, bogamu, šta mi se šunjaš tu?!«
»Druže Tito, mislio sam... izvinite... hteo sam da zaigram ples s drugaricom...!«
»S drugaricom ...? Aha... Pa, da, zaigraj, zaigraj, zašto da ne...ha– ha... Drugarice Olivera!«
»Da, druže Tito«, odazvala se drugarica Katarina.
»Hajdemo malo zaplesati ...!« General Ljubičić strasno obgrli Đuru Pečara, koji mu odmah zalijepi pljusku! Tito se nasmija.

Tek mnogo godina kasnije, Pečar otkriva svoje podrjetlo i mijenja ime iz Đuro u Đuka; Nikola Ljubičić se tada već redovito oblačio u žensko rublje neuspješno pokušavajući zavesti jugoslavenskog predsjednika; susret s Đukom u Varaždinu na dočeku povijesne 1966., podsvjesno je doveo do razobručenja njegovih nagnuća, dotle u okovima stidljivosti, seljačkog podrijetla i vojačke discipline.

*

S Pipo Finkom sam jedan od prvih poslovnih ručkova imao u Drini, u Preradovićevoj. Prelistavali smo zadnje špalte Rgvedskih himni Mislava Ježića. Kad se cijela sala počela komešati: ušao je … Elvis s loše isfeniranom firzurom (kao da Baby Jane imitira Elvisa, točnije) i poljubio ćelavog Saleta koji je bio šef objekta i rekao “Daj mi pusicu!” Bio je to Đukica, artist i “performer” na liniji Cvjetić-Teslina-Masarykova. Mislim da bi Dunja Lango i Helga Vlahoviće ubile za tu liht-plavu boju na kapcima. Đukica je u svom gitarskom koferu umjesto gitare nosio komplete kozmetike, ljekovitu glinu za uljepšavanje i kolekciju proizvoda od meda za njegu kože. Nastupao je u Ritz-kabareu. Sada, kao priznati umjetnik s nacionalnom mirovinom, nastupa u restoranu hrvatskog Sabora. Osobito voli zapjevati Šeksu na uvce, i legendaran je njegov vic koji je ispričao Šeksu u kantini, a što su zabilježile kamere drugog dnevnika, pri čemu se čak i poslovično ozbiljni voditelj Zoran Šprajc nasmijao: pita Đuka Šeksa:
“Gošpon Šeks, znate li kaj je to ‘grupni šeks’?”, i zagrli (tada još) predsjednika Sabora. Šekse se smijulji i čačka si zube nakon obilnoga ručka.
”Pa.... ne bih ti znao, Đukice...!”
”E, to ti je kad se napiješ pa na ulici sretneš Šeksa i vidiš ga troduplo...!”

Đukica je preventivno pobijeđivao uskogurdost palanke, tako što je startao okolinu, ne čekajući da mu netko nešto dobaci. Na primjer, ovoga ljeta u Varšavskoj, protestiraju zbog podzemnog parkinga, Tin i policajci u maskirnim odorama mrko glede na prosvjednike, dok se masni rabotnici izležavaju uz svoju štrucu kruha, pureći parizer i pivu, jer šta bolje od toga paše po takvoj vrućini? Šljakeri leže i ”rade”, kao da je socijalizam, dok magnati ruiniraju centar grada jer jest kapitalizam, piju mlaku pivu, i jedini koji je smio iskoračiti iz skupine prosvjednika i kroz kordon mileka prići prodanoj radničkoj klasi, bio je Đukica. Prišao im je, i rekao:
”Bog, dečki... ovoga... dečki, mene vam te cevi podséčaju na vel’ki kurac, a vas ne?”

*

451 Ali tko će po cijeli dan slušat lupkanje pisaćeg stroja
Raspre o književnosti, umjetnosti i kazališnoj sceni
/.../
455 Ja sam vam od akcije, velikih želja, moje tijelo ne odmara
Neću valjda sjedit doma, kuhati, čistiti i prati
Čekajuć da mi se intelektualac sa simpozija vrati.

Meni treba uzbuđenje, stalna pažnja, makar i od vrtlara
Tako upoznah njega: vaterpolist, putnik, pastuh
/:::/



I. Slamnić je dakle pisao o sebi te mu se mlada supruga našla zapostavljenom. O čemu pisci trebaju pisati? I, još važnije, zakaj pišu? Čemu to mrčenje papira, mlaćenje po pisaćim strojevima i škripanje penkalom ili kemijskom olovkom po 'artiji? Moj frend, Pavao Pavličević, feliki fan znanstvene fantastike i krimića, i koji je vremenom postao jedan od vodećih hrvatskih pisaca kriminalne literature, volio je pisati kemijskom olovkom na koncept papiru, a tek onda pretipkavati rukopise. Kada je, još vrlo mlad, postao asistent na staroj hrvatskoj književnosti Filozofskog fakulteta, – imao je običaj nakon 3 travarice govorit: Čujte, naša literatura jest kriminalna! Ali je trijezan na predavanjima bio dozlaboga ozbiljan i svečan.
Ali, zakaj pišu pisci svih zemalja? Pa, uglavnom ne postoji više od ova tri razloga (redosljed je nebitan): novci, pičke i slava. Nevolja je u tomu što je se u književnost svatko razumije. Hm, ova rečenica mi zvuči nekako poznato... moram se prisjetiti... aha, pretapanje, vraćam se u još jednu raspru »u dimu vinskih isparenja«, kako glasi otrcana sintagma... Pipo Fink je u depresivnoj fazi prodikovao Flaksu, Glisti, Majdaku, meni i dvjema studenticama koje je pokušavao zbariti.
»Svatko se razumije u književnost! Nije ti to slikarstvo ili muzika. Književnost ti je kao mast na kriški kruha, posuta mljevenom paprikom. Kao nogomet. Svatko tko umije hodati ili znade barem desetak slova azbuke, smatra se piscem i selektorom.« Gledam ovaj kolor film svoga sjećanja, i stavljam titlove – abeceda namjesto azbuka i izbornik namjesto selektor, glazba namjesto muzika, feta namjesto kriška ... imade moj sinak u Australiji na čemu doktorirati! I lova je najmanja u književnosti, dodao bih sada, s naknadnom pameću. Svaki direketor fotografije u najgoroj ljigi od filma ili skladatelj filmske glazbe za odurno celuloidno sranje ima plaću od koje bi se moglo tiskati pedeset knjiga i isplatiti tuce radišnih prevoditelja. A ipak, pedesetih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, pjesnici su mogli biti zvijezde, dok to već osamdesetih nije bilo moguće.
Osim toga, tada su pisci bili ne savjest naroda već savjest samoupravnog socijalizma. I, za divno čudo, tada nije bilo kolumnista. Jedina kolumna koja je postojala u to prepotopsko (sve do poplave tabloida) bila je »TV kritika«, što je paradoksalno jer smo tada imali samo jedan kanal, a drugom je trebalo stanovito vrijeme da razvije. Ali, televizijski su kritičari tada bili esejističari opće prakse. Neka vrsta socijalisitčkih propovjednika. Naš je radni narod umjesto u crkvu nedjeljom, čituckao kritike tv-programa. A danas svaki list koji drži do sebe ima tuce kolumni, a pisci se tuku da bi došli do svoje rubrike. I ne zna se je li kolumna isplativija financijski (od novinarstva pisci zapravo jedino mogu živjeti kao spisateljski obrtnici) ili »medijski«, jer je pisac tako stalno nazočan, a kad si blizu oka, onda si i blizu srca. Nikada Reagan ne bi postao prvo guverner a onda da kao domaćin General Electric Theatera nije godinama ulazio u američke domove.