Inače ne volim ovakve stvari, ali sve mora imati svoj početak.
Jeste li se ikad osjećali kao da ste zapeli u životu? Sve se negdje kreće, samo vi stojite. Pokušavate ste izvući, ali ne možete se nigdje pomaknuti.
Tako se ja trenutno osjećam. Sa svoje 22 (i pol) godine još uvijek nemam stalni posao, a niti neke perspektive za poboljšanje života. Planiram se uskoro vratiti na faks (morala sam odustati iz privatnih razloga). Povremeno glumim u kazalištu. Obožavam glumiti, ali me živcira način na koji redatelj dijeli uloge (osobno smatram da pokazivanje sisa i nije neki talent). Dečka nemam jer ga ne želim imati (o detaljima ću neki drugi put).
Što ja radim u životu? - Kradem Bogu dane. Onom u kojeg nisam sigurna da vjerujem.
Ovdje sam jer mi je trebalo mjesto i osoba/e kojima bih mogla izreći svoje misli. Zašto ne prijateljima? U posljednje vrijeme primjećujem da mi prijatelji nisu prijatelji u idealnom smislu te riječi, već znanci. Znanci s kojima je sve teže razgovarati o bilo čemu što zahtijeva razmišljanje. Nekako mi se smučilo od ispraznih razgovora. Stvarno me ne zanima kakav je nečiji sex bio protekle noći, što je tko obukao prošli vikend za izlazak, kakvu je novu glupost napravila ona "drolja" s kojom si se posvađala još u srednjoj, jesam li se udebljala ili smršavila te na kakve si cipele spiskala cijelu mjesečnu plaću (a opet, nemaš para da popraviš taj pozelenjeli zub, premda ne plaćaš niti stanarinu, a niti režije).
Ok, sad i sebi zvučim malo ogorčeno. Nisu mi svi prijatelji takvi, ali one drage ne viđam tako često zbog udaljenosti.
Nije sve tako strašno. Ako ništa drugo, barem volim i poštujem samu sebe, držim do svojih uvjerenja i imam snove i ideale.
Ovaj blog je napravljen da me prati u potrazi za nečim. Dijelovima sebe koji nedostaju.
I tako... Počinjemo.
Post je objavljen 26.05.2011. u 11:51 sati.