Marketing
Nenad Perković
Kad bi se u Čudnoj šumi održao okrugli stol Ususret Danu mladosti i rođendanu druga Tita na kojem bi sudjelovali Vlado Kristl, Rambo Amadeus i skupina Laibach, kako bi prokomentirali stari sovjetski spaghetti vestern i što bismo dobili kao rezultat? Suicid Jugoslavije, dakako
Sjećam se starog ruskog filma koji se zvao Sedmi metak. Bio je to sovjetski spaghetti vestern, vrlo solidan, a radilo se o obračunu i osveti dvojice protagonista, jednog good, a drugog ugly. Radnja se zbiva za vrijeme Oktobarske revolucije i ta dvojica su se ganjala od nemila do nedraga nošeni vihorom građanskog rata, u stalnom nastojanju da jedan drugog ubiju. Naposljetku dođe do pravog sergioleoneovskog obračuna, glavni junak bude ranjen, svoj šestopuc je ispraznio i onaj drugi tetura prema njemu ne bi li ga sredio hladnim oružjem ili golim rukama. Napetost dostiže vrhunac i napokon nam se razrješava tajna naslova filma. Junak iz kape vadi svoj posljednji, sedmi metak, nabije revolver i na užas gada, ustrijeli ga u posljednji čas.
Kad god se povede riječ o "povampirenom" nacionalizmu na "našim prostorima", sjetim se tog filma. Ne zbog klišeja s dobrim, lošim i zlim, ni zbog besmisla borbe i ubijanja, ni zbog iracionalnosti krvne osvete, nego zbog te nesretne kape i tog sedmog metka skrivenog u njoj, spremnog i pomno čuvanog za fatalni hitac. I kad god se govorilo o nacionalizmu, odnosno nacionalizmima, uvijek se atribuiralo njih šest, od Triglava do Vardara, uključujući i albanski, pa smo imali iredentizme, unitarizme, separatizme, revanšizme i sve vrsti natražnjaštva, "historijskih ostataka", iracionalnih zabluda, unutarnjeg neprijateljstva goreg od onog vanjskog, ali nikad se nije govorilo o sedmom nacionalizmu, kao da se skrivalo da postoji i da je zapravo bio najzloćudniji, upravo fatalan za prošlu državu i režim, skriven u kapi i nevidljiv kao sedmi metak – jugoslavenski nacionalizam.
Pospremljen u "ropotarnicu povijesti", zajedno s Jugoslavenskim odborom za Prvog svjetskog rata, s Orjunom, s kraljem Aleksandrom i ostalim rekvizitarijem, jugonacionalizam je bio pometen pod tepih bratstva i jedinstva Titove države i kao da je nekim, možda i prešutnim, partijskim dekretom odlučeno da ne postoji.
Pojam "iracionalnog" sačuvan je za ovih šest bijednih, kičastih, zaostalih, malih i uskogrudnih nacionalizama (ili pet, ili pet plus jedan, ili tri, već prema tome kakvu je tko teoriju zastupao i ideološki rabio), a jugoslavenska mitologija o "tri plemena", srpskom "pijemontu", prosvjetiteljskoj ulozi Karađorđevića pa do vidovdanskog kulta, sve je to uvijek bilo izuzeto od daljnje izvanakademske i političke (i)racionalizacije. Pospremljeno je u predratnu povijest i "nadiđeno". To me uvijek pomalo čudilo. Mali nacionalizmi nikad nisu otpisani nikakvim dekretom, dapače, uredno su pothranjivani infuzijom stalno žive opasnosti za državu i poredak. Jugoslavenski nadnacionalizam nestao je kao pojam opasnosti, ali je bujno i raskošno živio skriven pod maskom posestrimskog komunističkog totalitarizma, svog očito učinkovitog gnojiva.
Par stotina Hitlerof
Vlado Kristl u razgovorima s Anom Marijom Habjan, slikovito kako se već izražavao, prvog dan kako se s partizanima vratio iz šume zapazio je: "Nisam se više mogel razmet s nikim na svetu, u jednoj pesmici kad sam došel iz partizana, rekel sam, primetil sam, Hitlera smo ubili, a došli smo sa parsto Hitlerov. Parsto Hitlerov su došli z menom. To je užas, to primetit da si sve riskiral, i da je za niš". I još, malo dalje: "Većina koja je još u ono doba kad smo počeli ulaziti u gradove, većina je rekla tu rečenicu koju ne bum zaboravil: 'Zakaj nisam opal, zakaj nisam poginul...' Takva je sramota bila...".
Kristlovih "parsto Hitlerov" zapažanje je jednog intuitivnog čudaka pa ako nismo skloni uzimati intuiciju kao valjani orijentir, još uvijek možemo misliti kako je riječ o različitim totalitarizmima, ali da je "novom" Jugoslavijom zapravo vladao prikriveni nacionalsocijalizam, teško je zamisliti čak i onima koji nisu podržavali ili tolerirali režim. Sletovi umjesto bakljadi, kult ličnosti, neselektivni vanjski neprijatelji, unutarnji neprijatelji po nacionalnoj i vjerskoj osnovi bez prava građanstva, montirani procesi i likvidacije, raseljavanja i masovna progonstva u dijasporu, a nadasve i prije svega jazovke i fojbe, Kočevski Rog i križni putevi – ti ljudi, Kristlovi ratni drugovi, kao da se nisu borili u neljudskim uvjetima protiv svih Auschwitza i Jasenovaca ovoga svijeta. Lakoćom hirovita djeteta uspostavili su svoje vlastite.
Jugoslavija je turbofolk
Deklarirani Jugoslaveni su bili pošteđeni svake sumnje i svake zle kobi, članovi partije kako-tako, ovisno o odnosima snaga u borbi za moć i iskazanoj odanosti, a svi ostali ostadoše na milosti političkih silnica, bez obzira na deklarativno bratstvo i jedinstvo i zajamčene vjeroispovjedne i ine "slobode". Jugoslavenski nacionalizam, pod ruku sa socijalizmom, nastavio je stari šovinistički posao pretapanja "plemena" i vjera i kultura i etnosa, milom ili silom. "Mali" nacionalizmi mogu biti krvavi i gadni, ali prije ili kasnije zaraćeni su prisiljeni na kompromis i spremni su pomiriti se oko, najčešće, teritorijalnih sporova. Suživot potom krene svojim šepavim tijekom do nekog normalnog hoda. Tko se danas sjeća Mađara kao krvnih dušmana, a turskog zuluma kao najgoreg? Za kladiti se da će tako biti i sa Srbima za generaciju ili dvije. Jugonacionalizam, međutim, nije poznavao takvih kompromisa jer mu je krajnji cilj bio asimilacija, a bome i anihilacija, a velikosrbi su eventualno kolaborirali s idejom u mjeri u kojoj se poklapala s njihovim projektom. Istovremeno su i oni uredno punili režimske političke zatvore.
Pseudomit o novom superčovjeku, balkanskom barbarogeniju, stamenom Jugoslavenu vedra čela i široka osmijeha (doduše, upitne dentalne higijene), potomku negdanjih naroda i narodnosti koji blista na čelu globusa kao perjanica nesvrstanih nije bio ništa manje kičast i lažan i devetnaestostoljetan, dapače, bio je još gori, jer nije imao nikakvih (s)tvarnih korijena u tradiciji, u običajima, a kamoli u kolektivnom nesvjesnom. Nego se morao oslanjati na štaku socijalističkog novog morala na putu u svijetlu budućnost odumrlih država. Junak ove ideje bijaše karikatura: radnik ili seljak s kranjskim škrlakom i srpskim opankom koji izdaje zimmer frei bavarskim pomoćnim mesarskim radnicima na "našem prekrasnom Jadranu". Turbofolk noćna mora u kojoj žene svih uzrasta hodaju kao napirlitane cajke sivim i sumornim ulicama sivih i sumornih provincijalnih gradova, sela i općina od Soče do Đevđelije, a žbirovi po kafićima u vlasništvu fudbalera potkazuju ili hapse ljude radi otpjevane pjesmice ili glupog vica, e kako bi svojom revnom budnošću zaštitili san o pravednom društvu i bratskom jedinstvu. Pitam se bi li Rambo Amadeus, da se dosjetio, u svoju pjesmu-leksikon objašnjenja pojma što ga je izmislio stavio i stih-natuknicu: "Jugoslavija je turbofolk".
Šamar ljudskom licu socijalizma
Šizofreni status tog skrivenog i od režima netangiranog, dapače podupiranog nacionalizma, bio je mimikriran u nešto nadnacionalno i samim time napredno, riječju, u "socijalizam s ljudskim licem". Sve dok se nije dogodio nečuveni skandal 1987. godine s pobjedničkim plakatom Novog kolektivizma (tag: Laibach i Neue Slowenische Kunst) na natječaju za Dan mladosti, odnosno "Titov rođendan". Podvalivši nazikunst sliku Richarda Kleina koja reprezentira Treći Reich, tek neznatno prepravljenu, kao simbol mladosti i svega naprednog što predstavlja Titovu Jugoslaviju (i oduševivši natječajnu komisiju i generale JNA), nestašni dečki iz Novog kolektivizma opalili su solidnu ćušku "ljudskom licu" režima. Nevini artistički "postupak citiranja" rezultirao je političkom posljedicom bez presedana: ubili su štafetu mladosti koja je te godine posljednji put održana. I sve što je starom Kristlu bilo jasno još onog dana kad je sa svojom jedinicom ušao u prvi oslobođeni grad, sad je već trebalo biti očito i svakom bedaku: razlike između nacionalsocijalizma nema, bio on ratni njemački ili mirnodopski jugoslavenski, koliko god ovaj potonji "mekše" izgledao i koliko god se skrivao iza antifašizma kao "zgodne" povijesne okolnosti ratovanja s Hitlerom.
Autoegzorcizam balkanskog zloduha
Poput fatalnog naboja iz spomenutog ruskog filma taj sedmi metak krio se desetljećima pod "lijepom kapom partizankom", a svoju ubilačku raskoš pokazao je vrlo brzo nakon što je Slobodan Milošević zapalio prvu iskru. Krvavi pad države uporno se nastoji pripisati "povampirenim nacionalizmima", a ovaj sedmi, najtiši, ali i najmoćniji (već čisto u smislu broja oklopa i gusjenica), opet ostaje zaobiđen, dijelom i stoga što je pripisan Srbima kao "njihov". Ostat će zagonetka kako je čuvarima komunističkog poretka, koji su tako pomno plijevili "negativnosti" i obračunavali s neprijateljima, promaklo da bi nacionalistička opasnost vrebala iz samog oka poput zjenice čuvane ideologije. Nostalgičari si sad mogu pojesti cipele od muke – njihov nedosanjani san o Nadnaciji ubio je vlastiti fantomski nacionalizam u pokušaju da proždre supstanciju koja bi mu dala tvarnost: male i prgave, svadljive narode s Balkana.
Solidnom Jugoslavenu tada, a danas nekome kome je u toplom političkom sjećanju ostala državna tvorevina sa svojevrsnom fascio-bakljadom u grbu kao glavnim amblemom, ne ide u glavu da bi i on mogao biti nacionalist (što po njegovu shvaćanju otprilike znači: histerični ljubitelj nacionalnog političkog kiča, neosjetljiv na tuđe stradanje). Još gore, ne može shvatiti da je vrlo lako i skoro pa u pravilu veći i zatucaniji šovinist od Hrvata i Srba, zajedno s njihovim bogatim reliktima nacionalističke prošlosti. On će to nijekati, nijekat će i vlastito jugoslavenstvo, istovremeno ga izražavajući, nesposoban razlučiti vlastitu laž od vlastite laži. Bilo bi zanimljivo čuti kakvu analizu tog socijalno-psihološkog fenomena u ljudi koji sami sebi nisu (Jugoslaveni) što istovremeno (osjećaju da) jesu, ali su bili (prikriveni nacisti) što nisu mogli povjerovati da bi bili, i gdje su se tu pogubili subjekti, označitelji, Drugi, Treći, a u ovom slučaju valjda i Sedmi...
"Jugoslaven? Ja? Ne budite smiješni. Pa Jugoslavije više nema. Bila je to zemlja koju sam volio i u kojoj sam se osjećao predivno, ali nisam Jugoslaven, to je gotovo", reći će jedan od političkih nostalgičara u nastupu na regionalnoj televiziji, melankolično prebirući po sjećanjima zanesenim pogledom gore, ulijevo.
Znači li to da su Jugoslaveni počinili kolektivno političko samoubojstvo? Ili su, što stvarno što simbolično, zaista nestali tijekom ratovanja vulgarnih, sitnih nacionalista koji su se osim za (svoj ili tuđi) teritorij prvi put na "ovim prostorima", gle čuda, borili i za nekakvu, makar kljastu demokraciju?
Kako god... Laka im crna zemlja, samo ne znam koja (malo sasvim nenostalgične ironije za kraj).
Post je objavljen 24.05.2011. u 23:33 sati.