Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/dvakotacadovoljna

Marketing

MLJET TREKK 2011. I MAMINI MEDENJACI


Kuhinjom se pronio miris maminih medenjaka i ja sam znao da sam spreman za put. Spremio sam medenjake u torbu i pravo do Hipodroma gdje je čekao trekerski bus. O busu i putovanju na Mljet sam čuo mnogo toga. Rekli su mi da se u njemu pjeva, smije i puno rakije pije ali prva stvar koja me je obradovala bio je neuobičajeno veliki broj pripadnica ljepšeg spola. Kažem neuobičajeno velik, ali samo zato jer je to bio tek moj drugi trekk, a na svim ostalim trkama gdje sam sudjelovao obično bih djevojke mogao nabrojati na prste jedne ruke.

Photobucket

No osim djevojaka, jako je važna i ekipa. A kakva je tu bila ekipa! I to moja ekipa! Sami prvaci
trekerske scene u Hrvata. Naravno, prvo moram spomenuti meni najdraži trojac koji se za mene
brine i koji me i uveo u društvo. Dama na prvom mjestu , imenom Ivana, inače velika sportašica i
zaljubljenica u pobjeđivanje, Hrvoje – Ivanin dečko i najzabavniji i najšarmantniji dio ekipe – Zvonimir Roža. Slijede jednako važni i posebni Maja, Marina, Jasmina, Vedran, Magdalena, Ervin, Anja, Lana, Tomislav i Ninoslav (inače šef većeg dijela ekipe, tako da nemaju problema sa uzimanjem slobodnih dana ).

Photobucket

Putovanje busom u smjeru juga Lijepe naše bilo je točno onakvo kakvim sam ga i zamišljao. Valjale su se fore, prepričavali događaji sa ranijih trka i naravno, medica je tekla niz grlo. U toj razigranoj atmosferi putovanje od nekih deset sati relativno je brzo prošlo i mi kasno navečer stigosmo u Trstenik na Pelješcu gdje nas je čekao brod za Mljet.

Brodom smo krenuli prema Mljetu, i to putovanje u mraku posred mora bilo je najčudesniji dio
putovanja. Bezbroj zvijezda što je osuo nebo stvorio je dojam kao da smo daleko na pučini, usred
bajke, što će na kraju i biti riječ kojom ću opisati Mljet trekk – bajka !

Photobucket

Slijedi dolazak, prijave u hotel, registarcije za trku i ugodan spavanac. Naravno, kako za koga, jer sam ja cijelu noć proveo vrteći se krevetu i sanjajući o sutrašnjoj bitki za pehar...

Došlo je i jutro! Ubacio sam nešto hrane u sebe (inače, doručak u hotelu je bio raznovrstan i bogat) i požurio proučiti kartu s kontrolnim točkama, jer kao, sam ću se navigavati, hehe.

Sav koncept pada u vodu, trčim kao divljak za prvima, za Andražom i još jednim trekerom skrećem u jednome zavoju, a svi ostali u drugome. To se i nije pokazalo kao najbolja odluka, jer su ta dvojca bili prebrzi i ja sam uskoro ostao sam na stazi, teško dišući i s probadanjem u trbuhu – a trka je tek počela! Odjednom ugledah ultraše Rožu i Hrvoja (koji su 15 min. ranije startali) te su mi oni dali par bitnih informacija kako osvojiti prve 2 kontrole. Na KT2, na vražjem Montoku(r) cu, stigao sam kao treći u planinarskoj kategoriji, ali na KT3 me je stigla jedna ekipa od 5-6 trekera i u više manje izmjenjenom sastavu stvari se nisu promijenile kroz cijelu utrku. Sa jednim od trekera,inače triatloncem, Hrvojem iz Zagreba odvojio sam se od ostatka ekipe i zajedno smo stigli na preplivavanje. Kao pravi učenik Bear Gryllsa uskočio sam u more obučen, sa tenisicama na nogama i ruksakom na leđima (naravno, stvari unutar ruksaka su bile u vrećici) no to se nije pokazao kao najsretniji izbor (kasnije sam vidio da vrećica nije bila dobro zavezana i mobitel je otišao u k....).
Hrvoje se lijepo izuo, sve spremio u ruksak, uskočio u vodu i kad se popeo na drugu stranu primjetio je da mu se raspao ruksak, hehe, nevolje po plivanju! Ja, poznati Samaritanac, ponudio sam mu da sve prebaci kod mene i tako smo do kraja došli s izmjenjivanjem teškog ruksaka na leđima. Ne moram ni reći, takve stvari zaista povežu ljude.

Hrvoje je bio bolji i brži i on je stigao u cilj kao četvrti (treći je bio treker Luka), iza mojih znanaca sa početka starta, Janeza – Andraža i Tomaža. Moja malenkost je u cilj ušla kao peta (kladio sam se da ću biti u prva četiri, pa sam sad Matku dužan pivu!).

U cilju mi se vrtilo i bio sam dehidriran, tako da sam na Ivkino razdragano navijanje samo odmahnuo rukom i zamolio je da ne vrišti! Koja pogreška, posipavam se pepelom i kažem : „Ivka, oprosti mi!
Nisam znao što činim.“ Iza mene je vrlo brzo slijedio Vedran, a onda i ostatak ekipe.

Osim moga dobroga plasmana, mnogo mi je draže to što se Ivana prometnula u caricu jogginga (u planinarskoj je bila general!) i jedina je iz ekipe podignula pobjednički pehar! Druga dva heroja su Roža i Hrvoje koji su sjajno završili svoju prvu ultru (a i nekoj babi na drugom kraju otoka prodali zrcalo za dvije litre vode). Ma svi smo mi heroji, jer trebalo je na takvom zahtjevnom terenu prekoračiti ciljnu crtu, bila ona udaljena 21, 30 ili 50 km!

Photobucket

Moja osobna satisfakcija postignuta je pobjedom nad jednim Sarićem. Dobro, ne nad Viktorom
(mojim najljućim protivnikom i trenutačno boljim trkačem) ali nad njegovom sestrom! Lijepa Sunčana je zaostala za mnom više od četiri sata, a njezin braco će to teško nadoknaditi !

Nakon trke letargično raspoloženje, umor tijela i duha, ali uz more i obilje hrane i energija se polako vraćala.

Večera je donijela obilje dobroga vina i plesa. Dva cirkusanta su započela ples na Šimunovom
terencu, a za njima i mi ostali. Plesalo se, cugalo, plesalo, cugalo…i tako sve do ranih jutarnjih sati, a čast da zabavu privedu kraju pripala je Ivani, Jeleni Brezak (totalno ludaaa!!!) i meni. Dva sata nakon svih, oko četiri ujutro, nakon Jelenine RedBull Vodke (Vodka x2 ), proglašen je fajrunt i mi odošmo u krpe.

Photobucket

Jutro je došlo vrlo brzo, a samim time i pripreme za povratak u omiljeni mi Zagreb. Doručak, kupanac, ručak i već smo bili na brodu za doma. Povratak brodom jednako spektakularan (beskrajno more oko nas, a ispred Pelješac) kao i dolazak.

Bus, vožnja, vožnja, vožnja i ovako do unedogled ali ipak stigosmo u Zagreb. Sama vožnja je bila vrlo interesantna, neki od nas su otkrili koji su im omiljeni filmovi, glazba i sl., pa iako se o ukusima ne raspravlja, mislim da je nekima vrlo čudan .

Velesajam, oko 23 h. Maja, Matko i ja u Anjinom autu i za 15 min sam bio doma.

Doma su me dočekali topli mamini medenjaci, i dok sam ih trpao u usta razmišljao sam o bajci koju sam živio (i preživio!) u protekla tri dana.

Mario Koštan


sve slike -> picassa



Post je objavljen 24.05.2011. u 21:22 sati.