Sinoć sam bila na predstavljanju knjige Ivice Ursića „ Sva moja sidra“
Sa podnaslovom : Kada teška dijagnoza postane… privilegija!
Uvijek upozoravam ja sam skeptik, iako se to po mom pisanju možda ne čini.
_________________________________________________________________________________
Skepticizam (grčki fonetski : skopeo, točno promatrati)- općenito nazor prema kojemu uopće nije moguća spoznaja koja bi isključivala sumnju.
Iz rječnika. __________________________________________________________________________________
Evo kratkog faktografskog pregleda našeg poznanstva i susreta.
Ivica Ursić stanuje u istoj ulici kao i ja. U kući svojih roditelja. Supruga, Ivica i njihova djevojčica (danas već udana i sama ima dijete) , kao i njegova mama, tata, brat- njegova supruga i da ne nabrajam dalje bili su moji…..
Vrlo dragi ljudi koje sam viđala na nedjeljnoj misi u katedrali sv. Duje.
Odjednom su Ivica, njegova supruga i kćerkica prestali dolaziti kod mene. To čovjeka uvijek nekako pogodi. Najviše iz razloga što misli da njegove usluge nisu dovoljno dobro, ali ja sam kroz dugogodišnji rad izgradila neku vrst samoobrane.
Nikome ne uzimam to za zlo. Trudim se biti bolja i zaboraviti taj žalac u vlastiti ponos.
Kako li sam samo bila u zabludi i kako taj naš subjektivni osjećaj može grubo prevariti i odvesti nas u nepravdu.
Tu i tamo smo se susreli, sad kad dobro promislim viđala sam suprugu, njega rijetko. Srdačno smo se pozdravljali i to je bilo sve. Možda mi je netko iz obitelji rekao da je Ivica bolestan, ali to mi je kroz život prošlo onako usput, uvijek sam prepuna obaveza, briga, ali raznih događanja da ne stignem razmišljati o svima.
Moj prvi dojam, kad smo se davnih godina upoznali, a radilo se o relativnom mladom i zgodnom čovjeku, da je tipični dalmatinski fičfirić, donekle napuhanko, iako sam od obitelji čula kako ga djeca ( njegovog brata i njegova curica) jako vole i koliko ima lijepog utjecaja na njih.
Tu je prestao svaki moj interes za njega.
U međuvremenu na radio Splitu čini mi se u 11 sati zakačila sam se za emisiju koju je vodio Ivica Ursić.
Zakačila je možda pretenciozno reći. Malo mi je bila na granici kiča, neke poluispovijesti kao da je pucala na neke osjećaje onako… ljiga, a ne bih je ni odslušala do kraja. Nisam tip koji može sjediti i slušati radijske emisije ako baš ne sjedim u autu i za vrijeme vožnje slušam.
U međuvremenu puno meni dragih ljudi su ga hvalili (zbog tih emisija), a Bog i bogme i jedna moja prijateljica vrlo inteligentna, sa završenom filozofijom i ogromnom skepsom uvijek malo na granici paranoje i raznim shizama pitala je poznajem li ga i kako je krasan i divan i kako bi ga rado upoznala.
Nismo to nikad realizira iako sam Ivici, kojeg sam ponovo susretala, spomenula njenu želju da ga upozna i on je rado na taj susret pristao.
Trke na sve strane, a i zbog 'teške naravi' moje prijateljice i njenih padanja u razne krize taj se susret nije nikada dogodio.
Spomenuo mi je onako usput svoju bolest, ali oko mene je toliko bolesti da ih čovjek ne može sve smjestiti u one dijelove tijela koje tuguju zbog smrti i bolesti bliskih i dragih ljudi.
I evo me sinoć spletom okolnosti na predstavljanju njegove knjige.
Napravio je to sam. Uz pomoć nekolicine ( samo smo jednog vidjeli) mladih ljudi, čiste tehničke podrške. Kao radijsku emisiju, s koje je nota bene morao otići.
Prvih petnaestak min. i ja sam htjela nestati. Ne volim ta igranja na osjećaje, ali onda zar ne radim i ja sama tako nešto, mislila sam.
Drago mi je da sam ostala do kraja. Nije lako prisustvovati tolikom razgolićenju. Priču o teškoj bolesti i mijenjanju iz jednog površnog života iako je naizgled radio sve kako bi trebalo, ali i sam kaže sve je to bilo vrlo površno i plitko, a onda strašna dijagnoza, dugo ležanje u bolnici, misli koje mu nisu dale mira. Ljutnja na Boga; zašto baš ja, zašto meni.., i u jednom trenu počeo je razmišljati drugačije. Operacija, zračenja, kemoterapija, metastaze koje su čudom nestale, ostao je bez posla, neimaština, nitko se nije javljao. Nestali su ljudi kojima je nekad nešto značio. Ostala je samo obitelj. Jedno jedino sidro koje nije bilo dovoljno da ga drži na tom uzburkanom moru bolesti, blizine smrti, beznađa, a onda se događa ona promjena u njemu, mirenje sa Bogom, novo moćno sidro koje lađu života sidri dodatno i daje joj novu nadu. Novo svijetlo u mraku muke, bolova, strahova.., pa kakvo svijetlo.
Prepuna je dvorana ustala na noge i pljeskala. I ja s njima. Kupila sam knjigu.
Gdje je nestao moj cinizam, da, da dugo sam se time branila cinizmom, kao većina u ovom današnjem svijetu do jučer skoro, i moj skepticizam…
Osjećala sam sram. Ljudi žive pokraj mene u takvim životnim mukama, a ja to ne primjećujem. Jurim za glupostima, za malo kvazipameti, a čovjek, susjed, kuća do kuće praktično.., pozdravljam se sa njegovom mamom i tatom, istina sad već pokojnim, to sam znala...
Kakav je ovo svijet? Kakva smo mi čudovišta?
Pitanje je zašto je netko poput njega ostaje bez posla. Sad radi u podrumu vlastite kuće i njegovu emisiju sluša nekoliko lokalnih stanica. Ali i u Americi, čini mi se da je spomenuta i Kanada. Zašto to ne može u Hrvatskoj?
Jer govori o Bogu?
Post je objavljen 24.05.2011. u 20:59 sati.