Utišat ću sve zvukove kako bih danima produžila
Obojano trajanje u kojima sakrivam način
Na koji mi nedostaje sekunda prošlog
Vremena i način na koji je
Mjesec zametnuo tragove tvoga
Bubnjanja po mojim golim stopalima
Kojima sam prekrajala šume u
Prašume i prenašala kraj u konac
Na kojem sam opustošila ovu satranu
Sebe sa zebrastim željama sazdanim od
Inja koje me grize jer trebaju mi trube i saksofoni
Da me odvedu do nekog nepoznato poznatog
Mora i treba mi klin da uglazbim pokrete svojih
Ruku koje sam vješala o tvoje vratne žile
Željama kojima sam ispraćala odlaske
Na kojima sam navikama dozivala
Sutonska stakla koja tišinama nijemo
Dozivaju tebe sedefasto mramornog
Smjestila sam te odavno daleko od muzičaste
Stvarnosti mojih minuta i ruku
U kojima držim košaru straha i zbilje
U kojoj te čuvam da me na rukama uspavljuješ
Kako nikada ne bih zaboravila tvoje potrebite oči
Treba mi papira na kojem ću olovom utisnuti
Tvoj davni odlazak i tvoje harmonično
Ime koje je cvrkutala riba negdje na
Nebu dubokih šuma
U koje svaku noć liježem sa devet
Rana koje kopam duboko pa sadim tvoj
Pogled kojeg zalijevam samoćom
Koju otkopavam kad sanjam ždralove
Post je objavljen 24.05.2011. u 11:16 sati.