Pregled posta

ROBERT ROKLICER: Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna

Robert Roklicer čini vidljivom namjeru da u svojim pjesmama, pa i u najnovijoj zbirci koja očigledno nastoji ići protiv struje poznatih pisaca ljubavnih pjesama, učini ravnopravnim takmacem erotsku matricu pjesme, njezino robusno ukazivanje na to da upravo erotsko, bilo ono smiješno ili lakrdijaški tragično, preostaje kao dokaz življenja i postojanja. I dok klasična ljubavna pjesma nastoji sublimirati strasti i uzvisiti (zajednički) doživljaj erotskog (i duhovnog?) sjedinjenja, Roklicer nastoji što lapidarnije opisati u stihovima zbližavanje i istovremeno razdvajanje partnera koji su nekovrsni društveni i erotski zamorci kratkotrajnih ljubavi. No, oni su upravo stoga pjesniku važan ispis postratnog, malodušnog vremena, koje se neprestano opire potpunoj marginalizaciji, ali uz to pruža mogućnost lakog, razumljivog distiha, vijonovske ironije kojom naglašava kako ljudska slučajnost može biti više nego izvor gorkih, duhovitih i dokumentiranih sličnosti (Tamari s kurjim očima, Razgovarajući s njenim sisama, Proleterska pjesma o hemoroidima). Dapače, pjesnik će u knjizi koristiti aktualnosti, svakidašnja zbivanja, ponekad uzimajući kao predložak i kakav novinarski uradak ili televizijsku emisiju Big Brother (Novi isti dan, Singing In The Rain, Jeftine cipele, Popiši me). Tako se Roklicerova erotska provokacija ukazuje kao naznaka strasti sve utišanijeg i društveno marginaliziranog života, koji doduše uvijek na raspolaganju ima gorku i duhovitu poantu (Umalo da nisam, Puno ničega, Novi list isti dan, Kad budem mrtav i nijem).
Roklicer u najnovijoj knjizi pjesama ulazi još dublje u naizgled površinsku jednoličnost i ponavljajuću želju za životom, koji će se uvijek dvosmislen otkriti pred pomalo umornim junakom i njegovom duhovitom ali i samoironičnom gestom.
Branimir Bošnjak


ROBERT ROKLICER (Vukovar, 1970.) osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a nakon toga pohađao gimnaziju u Fellbachu (Njemačka). Studirao je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti. Od 1995. godine do 2000. godine radio je u novinarstvu. U tom periodu mnoge njegove književne, filmske i kazališne kritike te eseje prenose eminentne tiskovine diljem svijeta (primjerice - francuski list Le Monde – «Granatiranje Zagreba»).
Povremeno radi kao scenarist u Dramskom programu Hrvatske televizije i Jadran filmu. Objavljeno mu je ukupno deset knjiga, od čega sedam zbirki poezije: "Underground", "O čemu pričaš", "Pivo ne ostavlja mrlje od kave", "Tamo gdje si ti, nema paukova", "Bez detalja, molim", "Nebo nek' je i dalje samo nebo", „Četrdeset antiljubavnih i jedna nekorektna“, zatim roman "Žene, luđaci i malo dobrih pedera" te dvije knjige kratkih priča: "Oprosti, a i ne moraš" i "Kako se ubiti" koja je ujedno prevedena i objavljena u Republici Srbiji u nakladi izdavačke kuće "Draganić». S poezijom i prozom zastupljen je u desetak antologija, panorama i zbornika u Hrvatskoj i inozemstvu. U prepjevu Grzegorza Latuszynskog pjesme su mu objavljene i u Poljskoj, u Antologiji hrvatskog pjesništva XX stoljeća pod naslovom "W skvarze slonca, w chlodzie nocy", u varšavskoj nakladničkoj kući "Agawa".
Između ostalog, dobio je više priznanja i nagrada za svoj književno - stvaralački rad: „Nagradu Matice Hrvatske“, „Nagradu Brod knjižara“, „Nagradu Fran Galović“ i „Nagradu Dubravko Horvatić“.
Član je Društva hrvatskih književnika i Matice hrvatske. Od 2008. godine predsjednik je i voditelj kultne zagrebačke tribine Jutro poezije. Glavni je urednik biblioteke „Lude gljive“ te je uredio dvadesetak knjiga suvremenih hrvatskih autora.
Živi u Zagrebu.