Pod teretom krivnje mi pognuta ramena,
pod teretom teškim, dok razmišljam o tebi....
ko kamen i križ što su, pred kojima sad stojim,
ko zemlja što prerano tvojom posteljom posta.
Premalo je suza na grob tvoj palo mojih,
ne, nije to zbog drugih,.......tebi želim reći.
Još prejako boli i još te silno trebam,
a tu je jako tiho, tako strašno hladno,
ovo nije mjesto gdje te mogu naći.
Možda grijeh je i to što sam tako ljuta.
Ljuta sam na Boga, zašto mi te uze?
Al' vjerovati moram da mir si svoj ti našla,
jer tko ga je od tebe zaslužio više?
Da’l u tom svom miru vidiš moga sina,
vidiš li ga mila, ponosiš li se njime?
Gledaj ga majko i slušaj što mu pričam:
kako bake nema, al’ još ga puno voli
i anđelima dobrim samo o njem’ zbori.
S njima nad njim bdije i miluje dok spava.
Molim se da vidiš kol’ko svi ga vole,
on je naše blago i najveće čudo,
bdij nad njime majko, za me važno nije.
A ja ću tek ponekad, pod teretom krivnje
do tvog groba svratit i donijeti cvijeće.
Upaliti svjetlo, tek toliko da vidiš
da još sam ti tužna i još sam tvoje dijete.
Dok stojim ovdje sama, strašna slika mi se vrati:
na postelji smrtnoj lik starice neke.
Tad vremena mi treba da pravi lik tvoj vratim,
što iz srca nikad izbrisati se neće.
A onda, opet....... vidim.....ploča ta i križ su,
hladan kamen tek i drvo sa imenom tvojim,
...........................što ispire ga vrijeme.
09. 2004.
I nakon dugih i predugih devet godina jednako boli.........
........jer toliko si toga nismo rekle i učinile zajedno.....
Post je objavljen 24.05.2011. u 07:50 sati.