Marketing
Johnny Depp - niti vanilija niti čokolada
Što je to što određuje naše ukuse? Ne govorim o stavovima, već o ukusima. Što formira naše ukuse?
Recimo, pred nama je vruće ljeto, a da bi se ohladili posegnut ćemo za sladoledom. Netko voli samo vaniliju, a netko samo čokoladu. Zašto jedno, a ne drugo? Što je to što je u nama s vremenom odredilo da nam se okus čokolade više sviđa nego okus vanilije, ili obrnuto? Mislim, najčešće volimo oboje (netko ne voli ni jedno), ali jedno ipak volimo malo više od drugoga. Zašto i kako je do toga došlo? Što je to?
Ne znam, teško je reći. Vjerojatno je slučaj isti kao i sa osobnostima, vječna korelacija/splet naslijeđeno-naučeno. Dijelom ih formira okruženje, dijelom naša različita životna iskustva, dijelom (ne)obrazovanje, dijelom naslijeđe, dijelom prirodna inklinacija (genetička/nasljedna?), vjerojatno dijelom i nešto čega se trenutno ne mogu sjetiti ili nam još nije ni poznato…
Uglavnom, zaključak bi bio da naše ukuse formira puno subjektivnih faktora, a ne samo objektivan jedan (takav Jedan vjerojatno ni ne postoji; možda samo u obliku jednog koji je među mnogima pretegnuo). Doista ne znam, no zato velim, teško je iti u jednoga od tih faktora uprti prstom i reći - e taj, baš taj faktor je odlučujuć` u formiranju našeg ukusa…
Svima je poznata ona pomirbena “O ukusima ne treba raspravljati/De gustibus non disputandum est” naših starih latina, no sve češće “ratoborno” razmišljam kako baš o ukusima treba raspravljati i kako umjesto pomirbe treba zazivati pročišćavajuću buru.
Ukuse ne treba nametati, mislim da bi to bila ispravnija izreka, ali o ukusima baš treba raspravljati, jer o čemu drugome i raspravljamo, ako “ne možemo” nametati stavove i mišljenja, pa preostaju “samo” rasprave o ukusima? Što je drugo i umjetnost nego stručna, a ponekad i nestručna, rasprava o ukusima?
Zakon zlatnog reza može odoka odrediti da se po njemu Michelangelov David većini čini oku ugodan, ali ne može nametnuti/narediti da se baš svima, ama baš svima - sviđa (iako je zakon). Jer ukusi su različiti, baš kao i osobnosti. Bogu hvala. Unatoč uniformama koje svi, na ovaj ili onaj način, kao vrsta nosimo – u osobnim ukusima nismo uniformirani, iako je “službena” umjetnost neizbježno uniformirana (to jest službeno tumačenje umjetnosti), pa su posljedično takvi i oni koji se takvog tumačenja, bez slušanja vlastitog unutrašnjeg glasa/ukusa, slijepo drže.
Dolazim do zaključka da su mišljenja/stavovi i ukusi zapravo jedno te isto, samo što se jedno od drugoga razlikuje po - sadržaju tih rasprava. Kada raspravljamo o jednome - jednako raspravljamo i o drugome, samo što se rasprave o mišljenjima drže “ozbiljnijih” tema koje su osjetljivije za propitivanje/cimanje jer zbog njih lete glave (njihov sadržaj je priroda, društvo - i najčešće politika), dok se rasprave o ukusima drže “neozbiljnijih” i naizgled benignijih tema, koje nikome ne bi trebale pretjerano stati na žulj i zbog kojih glave ne bi trebale letjeti (njihov sadržaj je umjetnost u bilo kojem obliku; glazba, književnost, arhitektura, film…).
Bižuterija je smeće. A dobro. Nekome je, a nekome nije. Kuća pored mora je remek-djelo. A dobro. Nekome je, a nekome nije. Bižuterija je remek-djelo. A dobro. Nekome je, a nekome nije. Kuća pored mora je smeće. A dobro. Nekome je, a nekome nije. Ulični grafiti su smeće. A dobro. Nekome jesu, a nekome nisu. Mona Lisa je remek-djelo. A dobro. Nekome je, a nekome nije. Ulični grafiti su remek-djelo. A dobro. Nekome jesu, a nekome nisu. Mona Lisa je smeće. A dobro. Nekome je, a nekome nije.
Mogli bi ovako cimati u beskonačnost…
Problem u raspravi o ukusima zapravo najčešće nastaje kada se sadržaji ovih dvaju preklapaju - tada dolazi do vatrometa, jer se naizgled banalna tema ukusa prebacuje na ozbiljan “teritorij mišljenja”, pa frcaju iskre jer se po uniformiranim sljedbenicima Zlatnog Reza zašlo tamo “gdje se nije smilo” (npr. umjetnički performans rezanja zastave).
Kaže se da se mišljenja i ukuse ne može nametati silom. Ma može se, sve se može, ali to ne znači da je to u redu. Problema nema dok se svatko civilizirano drži svojeg, a pri tom ne pača u tuđe. No mišljenja i ukusi se nažalost oduvijek na(d)meću silom (na tuđu štetu; a to ljudi prečesto čine), ali to ne znači da će ih se kao takve i prihvatiti. Ali raspravljati o njima – ta zašto ne bi mogli? Pa baš trebamo. Inače bi se svi udavili u žabokrečini.
Parafrazirajmo stoga onu Sartreovu (update: Voltairevu!) “Ne slažem se s onim što si rekao, ali do smrti ću braniti tvoje pravo da to kažeš” u ovu ukusnu - Tvoj ukus smatram neukusom, ali ću se do smrti boriti za tvoje pravo da ga imaš.
Paradoks je da za očuvanje autentične slobode izričaja/ umjetnosti baš treba zaći na teritorij “gdje se nije smilo”, da se baš kao Čovjek na žici (nedavno emitiran krasan dokumentarac) mora zakoračiti na onu tanku razapetu nit između dva babilonska tornja, jer je za sve one iskonski neuniformirane jasno da takvog “gdje se ne smije” teritorija u suštini nema - no kvaka je što nitko od nas nije do kraja neuniformiran, samo smo takvi djelomično, jer za ogoljelu neuniformiranost, u okruženju koje po automatizmu formira ukuse - treba biti ili potpuno lud ili potpuno genijalan i ludo hrabar ili to oboje (to jest, ne biti s ovoga svijeta).
Većina u nedostatku hrabrosti ili svijesti uopće ne želi na žicu, a neki doista zakorače na žicu, naprave korak-dva pa se vrate, neki dođu do pola, pogledaju u bezdan pod njima koji je pregolem da ga savladaju pa se užasnuti također vrate u sigurne kalupe, nekima se žica toliko svidi da sa nje više uopće ne silaze, ugnijezde se tamo negdje na sredini, jer ih pogled na bezdan/novi otvoreni horizont - puni adrenalinom o kojemu su ovisni, a neki… doduše rijetki - pređu na drugu stranu, pa tamo i ostanu, bez želje za povratkom, dok neki… doduše još rjeđi, najrjeđi, od žice naprave cestu po kojoj bez straha idu naprijed-nazad, tamo-vamo, stvarajući most između neba i zemlje (ali za to, najčešće, zapravo bez iznimke, plate glavom).
Svi oni koji se na žicu usuđuju zakoračiti i to čine na vlastitu odgovornost, titraju po živcima ovih uniformiranih, kojima pazite - ne smeta toliko što takvi koračaju po žici (jer što bi ta žica njih dirala, ako je ne uzimaju u obzir?), već ih više smeta što su se takvi usudili po njoj otvoreno koračati pred njima, odnosno, što su se usudili pokazati da žica postoji i učiniti ono što njima koji su ukalupljeni - nije ni palo na pamet da se može (i zato ih žica dira u žicu, jer postoji, jer im potkopava sigurnost kalupa u kojem su uljuljkani).
Ukalupljenima i usidrenima na sigurnim obalama, ovi plesači na žici toliko titraju po živcima, da im čak iskreno žele da baš-baš padnu i skrljaju vrat, kako ih više ne bi morali gledati kako ostvaruju ono što se oni ne usuđuju, i da ih ne podsjećaju na vlastite strahove i vlastitu ukalupljenost (to me podsjetilo na poruku našeg donblogera našim himalajskim alpinisticama da se vrate doma i rađaju dicu). Jer oni pored zdravih očiju ne žele vidjeti… da postoji još nešto, s druge strane ukalupljenog/propisanog. I rađe će drugome poželiti zlo, pa i iskopati vlastite oči ako treba - nego vidjeti.
Ma gledaj molim te gdje su mene moje misli odvele, a samo sam htjela reći da sam, za sada, još uvijek imuna na Johnnya Deppa…
Naime, već neko vrijeme sagledavam i doživljavam nešto što me iznimno raduje - naši ukusi nisu zacementirani beton.
Oni se sa našim učenjem, razvijanjem, širenjem vidika - mijenjaju, transformiraju, nadopunjuju, razvijaju, šire. Baš kao i stavovi i mišljenja. I to je dobro 
U tom su smislu osobni ukusi više kao stabljika graha, oni rastu i razvijaju se, ako ih naravno zalivaš. Kad smo bili mali nismo voljeli špinat (Popaju unatoč), a sada smo veliki pa i dalje ne volimo špinat 
ali volimo drugo zelje (zim-zelenje) koje u djetinjstvu nismo mogli ni smisliti.
Naš se ukus promijenio. Kako to?
A valjda smo dovoljno sazreli, dovoljno životno odškolovani, dovoljno smo toga prošli, da nam okus zelja više ne predstavlja gadljivu nepoznanicu koja nas plaši, već je svjesno prihvaćamo, otkrivamo i volimo, baš kao zdravu osvježavajuću nutritivnu nadopunu potrebitu za naš još zdraviji razvoj.
I kakve veze sad Johnny Depp ima s tim?
Vanilija ili čokolada? Crnomanjasti ili plavušani? Clooney ili Pitt? Crnke ili plavuše? Angelina ili Merlinka? E u tom grmu leži zeko! 
A vi ste mislili da je ovo još jedno dosadno filozofiranje sa nepovezanim spominjanjem slaje i povrća, e pa prevarili ste se.
O komadima je riječ, ta o čemu drugom?! 
Samo sam morala namečit onaj filozofski uvod da otjeram nestrpljive površnjake koji se kače isključivo na zgodne komade. Čujte, svoje zgodne komade ne želim dijeliti ni sa kim. No dobro, samo sa ekipom koja je do kraja ovog teksta uspjela ostati na nogama…
No kako se sada iskobeljati iz mreže koju sam sama splela? A ništa, idemo zaplesati po žici pa kud puklo da puklo, zapravo sam to već učinila sa onim spominjanjem zdrave osvježavajuće nutritivne nadopune potrebite za naš još zdraviji razvoj 
e hebiga...
Fenomen Pirata s Kariba je zgodna stvar, od prvog pa do ovog zadnjeg nastavka, svi su se zaljubili u to neopiratstvo, i staro i mlado, svi su ludi za Johnnyem Deppom u ulozi šašavog kapetana Jacka Sparrowa. Dragi su meni Pirati, mogu taj djetinjasti eskapizam s guštom odgledati, ali nisam nešto pretjerano luda za njima, sve više od filmova tražim nešto više, neku ozbiljniju poruku. A isto tako drag mi je i Depp, čovjek bi mogao glumiti i telefonski imenik, doživljavam ga kao jednog od većih glumaca svoje generacije, no ne doživljavam ga kao komada. Nikada zapravo i nisam. I to me strašno zbunjuje jer ostatak kugle, barem žemska polovica, za tim talentiranim čovjekom naočigled vene.
Za mene su komadi uvijek bili visoki, crnokosi, zgodni dečki, a kojekakvi bredić-pitići mi nisu ni bili u vidokrugu. To jest, tako sam mislila da je bilo, sve dok u zadnje vrijeme ne primijetih da primjećujem visoke, plavokose, zgodne dečke, takozvane plavušane…
Tc-tc, a do koju godinu sam se klela da ne padam na plavuše, e jezik pregrizla 
Pa kako je i zašto do promjene došlo? Pojma nemam, ali me iznimno dakle raduje da se moja paleta ukusa proširila, pa sada sa čokolade s lakoćom mogu preći i na… vaniliju. Zapravo, sladoled od vanilije i dalje nije moj izbor, moji okusni pupoljci više inkliniraju pistacciu (i dalje govorimo o sladoledu, ej! i tko je sad to pomislio na bananu? nemoj da ti ja dođem) 
No ukusi se kako zaključismo, hvalablogu mijenjaju i nadopunjuju, pa osim crnomanjastih komada sada inkliniraju i bredićima-pitićima što je jedna odlična stvar, pokazuje u najmanju ruku - razbijanje predrasuda.
Naše majke su kao i uvijek izgleda bile u pravu kada su govorile - "gledaj Popaja kako je zdrav, on jede špinat i pogledaj koje mišiće zato ima." Oh majko mila, svjesna sam tih mišića, majkumu
No Johnny Depp mi je i dalje enigma, niti je vanilija niti je čokolada, i dalje na njega imam potpuni imunitet. Njega valjda doživljavam kao stracciatellu, niti je jedno niti je drugo, mogu je gledati - ali nemam želju kušati.
Tja, učiti-učiti, još se učiti/kušati mora…
Hm da.
Ili je Johnny za mene zapravo špinat?
Tko ili što je vaš/a?
(p.s. sada se naprosto divim kako sam dobro izvela ovaj ples na žici, ovo balansiranje na ivici (ne)ukusa, spomenuti slaju, a niti jednom ne spomenuti 
...to mogu samo majstori/ce)
Post je objavljen 23.05.2011. u 19:45 sati.