Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće.
Mi, kojima uvijek započinjem ove pjesme koje kraja nemaju.
Povezala sam se sa mjestom svoje ljepote i davno udahnula već izdisani zrak.
U kutu sobe za igračke, bila je lutka bačena, cikalam zaboravljena
Mimoza zapaljena.
I ljepotom njenog uma otkrili smo kako stvoriti novi atom sreće,
A ja sam već odavno znala kako te atome pretvoriti u molekule.
Ma nije bilo suza, nije bilo odslušanih pjesma,
Dalekih miomirisa, slatkih uspomena,
Ničeg nije više bilo.
Sjedeći na molu svoga srca, radoznalo sam mahala u budućnost,
Tupim pogledom podarena, odjednom osjetih impuls kako žustro kruži mojim tijelom.
I tada, već napola mrtva,
Krenem pisati stihove.
I svakom željom sam bila sve bliže svom cilju.
Automatski ću ažurirati prošlost,
Povezati se sa mjestom svoje sadašnjosti
I okovima uhvatiti budućnost.
I ponovno kod broja 3,
Stavljamo simbol,
Zaboravljenih dana,
Pišemo romane drugih ljudi,
I dajemo sebi za pravo,
Da iako ne znamo voljeti,
Usuđujemo se pokušati.
Dohvatit ću oblake pogleda i sjetno
Ih ubaciti u srce tvoje ljepote.
Jer napokon roman koji smo napisali,
Samo je početak priče
Bez kraja.
A ja uzimam sebi za pravo, reći
Da je ova pjesma kraj,
Pa makar i jednog poglavlja.
Skokom u prošlost,
Otkrili smo nekoliko ispisanih kopija sreće
I zapalili ih osmijehom rastanka.
Vaša*
Post je objavljen 23.05.2011. u 09:33 sati.