Pregled posta

GEO-POLITIČKE NOVOSTI

Terminator: I'll fix all your problems - slikovito rečeno anglo-američka politika liberalnog Zapada u svijetu

Prvostupanjska presuda hrvatskom borcu za slobodu, generalu Anti Gotovini, koja je izrečena na privremenom sudu Ujedinjenih naroda, ICTY, u Den Haagu, spada u red geo-političke strategije liberalnog Zapada kojom nastoji preko stalnih optužbi za zločine i podjele odgovornosti za zločine među svim bivšim zaraćenim stranama, zadržati kontrolu nad novim nezavisnim državama koje su nastale raspadom bivše komunističke Jugoslavije. Zato se na Zapadu u pravilu prešućuje velikosrpska agresija i genocid radi stvaranja velike Srbije.

Dok je navedena presuda naišla na opće odobravanje u redovima vladajuće srbijanske ekstremističke nacionalističke politike u Beogradu koja nastavlja sa svojim ekspanzionističkim planovima stvaranja velike Srbije, hrvatski vrh izrazio je naoko veliku zabrinutost i osudu kao i verbalno neprihvaćanje presude, ali ne zbog nepravde nego iz straha od narodnog linča, dok u tajnosti nastavlja bespogovornu suradnju s onim zapadnim snagama koje rade na destrukciji Hrvatske, prije svega neprijateljska britanska politika koja dijeli lekcije cijelom svijetu dok u vlastitom dvorištu nije u stanju osigurati ni minimalnu pravdu podanicima Ujedinjenig Kraljevstva koje ni blještavo-bajkovito prijestolonasljedničko vjenčanja lijepe Kate Middleton i proćelavog simpatičnog Dianina sina Williama ne mogu uvjeriti u suprotno; nepravedni odnos Engleza prema Ircima eklatantni je primjer britanske nacionalističko-šovisnističke politike kroz desetljeća sve do danas; samo jedna takva ružna i nepravedna politika u stanju je osakatiti tako jedan lijepi otok kao što je irski; što bi bilo da se Englesku tako osakati, kako bi Englezi na to reagirali? Britanski odnosno engleski establishment davno je prestao slušati 10 Božjih zapovjedi! Stoga će ih Bog nemilosrdno kazniti! Dojahat će Englezima novi William Wallace da ih nauči pameti. Strpljen, spašen!

Wash Times dijeli pljuske Jaci i Šeksu (HDZ)

Zapadni tisak, prvenstveno njemački, je osuđujuću presudu sa drakonskim kaznama generalima Gotovini i Markaču komentirao s porukom Srbiji da se ne treba zlurado veseliti jer se Beograd nema čim pohvaliti, dok je izričito kritička osuda haaške presude dočekana od jednog zastupnika njemačkoga nacionalnoga parlamenta Bundestag i potpredsjednika hrvatsko-njemačke udruge prijateljstva, kao i političkog dnevnika The Washington Times i njegova kolumnista Jeffreya Kuhnera koji je Hrvate pozvao da HDZ smjeste na smetlište povijesti, i da umjesto te izdajničke stranke si izaberu neku drugu konzervativnu patriotsku narodnu stranku, vjerojatno misleći na Paraginu stranku HSP 1861., jer druga takva u Hrvatskoj ne postoji; nove stranke kao Hrast (disidenti iz HDZ i privrženici pokojnog predsjednika Tuđmana) i Akcija za bolju Hrvatsku (ABH), stranka od generala Sačića, jesu domoljubne ali nemaju profil konzervativne desnice, ili drugim riječima, one znaju što ne žele, ali ne znaju što žele, međutim u svakom slučaju su 100 puta bolje od vladajućih stranaka HDZ i SDP (frakcije bivšeg SK) i njihovih satelita poput Đapića i otete stranke HSP. Treba se podsjetiti da je upravo predsjednik Tuđman uništio hrvatsku konzervativnu desnicu na čije je mjesto stupila Račanova ekstremistička ljevica, propagandno reformirana, koja s ekstremnim ljevičarima iz HDZ-a čini kičmu ekstremističkoga titoizma u Republici Hrvatskoj. Bivši sudac međunarodnog privremenog suda ICTY, Schomburg, navodi neodrživost optužbe za udruženi zločinački poduhvat koji, kako naglašava, nije predviđen u međunarodnom pravu, čak ni statutom suda ICTY (Međunarodni kazneni sud za bivšu Jugoslaviju). Jeffrey Kuhner pak naglašava da je službeni Beograd pod vlašću Slobodana Miloševića i njegove satelitske ekspoziture u ondašnjim okupiranim područjima Hrvatske pozvao (prisilio) krajiške Srbe uoči Oluje na iseljenje iz Hrvatske u okupirane dijelove BiH, Srbiju i Kosovo kako bi se stvorio dojam o navodnom etničkom čišćenju Srba u Hrvatskoj od strane hrvatskih vlasti. The Wall Street Journal i New York Times izvještavaju također na tom tragu, jer ipak je Oluja i američko (oslobodilačko) djelo, ne samo hrvatsko.

Britanska geo-politika, koja je zadala sotonski udarac hrvatskim nacionalnim interesima kroz presudu generalu Gotovini, dobila je tek prvo poluvrijeme, dok drugo poluvrijeme (žalbeni postupak obrane hrv. generala) tek predstoji, tako da o ovome za sada više nećemo, jer treba sačekati da prođe vrijeme i konačna odluka. Sve opcije su u tom pogledu otvorene, ništa nije unaprijed određeno. Naravno da ćemo o tome i nadalje izvještavati na ovom blogu CBK.

Naravno da britanska geo-politika, koja je suprotna od njemačke i ruske geo-politike, svoj adut na Balkanu drži u Beogradu, tako je srbijanski predsjednik Boris Tadić britanski eksponent, a njegov hrvatski pandan, predsjednik RH Ivo Josipović, lutka na koncu koja, klateći se, razbija oko sebe hrvatske interese, kao slon u porculanskoj dvorani; jabuka ne pada daleko od stabla, tako je i otac od nominalno hrvatskoga predsjednika Josipovića također bio lutka na koncu nečijih tuđih interesa u ondašnjoj partizanskoj XI. dalmatinskoj (biokovskoj) brigadi 26. divizije i VIII. korpusa Jugoslavenske armije maršala Tita koja se iskazala zločinom nad hrvatskim narodom, i kao prijetnja hrvatskim nacionalnim interesima. Katolici u Hrvatskoj, kojih po najnovijem popisu stanovništva ima u RH 89 posto, trebali bi se zapitati jesu li naivni, ili glupi kada si za predsjednika ne biraju katolika nego, ne samo agnostika, već bivšega komunistu odnosno ekstremnog ljevičara, titoističkoga ekstremista, upakiranog u klavijarista, što treba stvoriti dojam nevinašca!?

Neokomunistička politika vladajućih korumpiranih zločinaca u Republici Hrvatskoj savršeno se uklapa u britansku i anglo-američku zapadnu geo-politiku, jer kada bi postojala sloboda i demokracija u Hrvatskoj, postojala bi i hrvatska politika zaštite nacionalnih interesa.

Svjetski šah

Dok se hrvatsko stanovništvo koprca u vlastitim bedastoćama koje proizlaze iz naivnosti, na svjetskoj razini se i dalje igra šah visoke kvalitete: S.A.D. protiv komunističke Kine i pravoslavno-neokomunističke Rusije:

U toj šahovskoj igri treba zadati šah-mat kralju, dakle, Moskvi, a kao preduvjet toga iz igre izbaciti kraljicu (Peking). Stoga i angažman Zapada u Afganistanu, i prepucavanja oko Pakistana u kojemu Kina igra veliku ulogu strateškoga partnera broj 1.

Afganistan je rotacijska ploča za kontrolu prirodnih resursa ne samo u toj zemlji nego posebno u susjednim bivšim sovjetskim republika koje su ultra-bogate naftom i plinom; presječi Kini dotok i uvoz nafte, predstavlja za Washington najveći izazov, s obzirom da je Kina u međuvremenu postala najveći potrošač nafte na svijetu; stoga će oporavak Japana nakon razorna potresa ići svjetlosnom brzinom, jer bez Japana kao američkoga saveznika nema pobjede na Kinom, naime, ono što je klin za Srbiju, Kosovo, ili hrvatski Srbi za Republiku Hrvatsku, ili protestanti u Sjevernoj Irskoj za Irsku, to je Japan za Kinu, uz kineski nacionalistički Tajvan; Amerika je, međutim, sama kriva za svoj poraz u Pakistanu u kojemu njegove vlasti paktiraju s Kinom, a talibani sve više napreduju, jer je Pakistanu zabila nož u leđa, odnosno bivšem američkom savezniku, generalu i predsjedniku Mušarafu kojeg su potjerali u pustinju samo zato što je bio pakistanski patriot; politika zabijanja noža u leđa je tipična za S.A.D. i Veliku Britaniju, jer, kao i komunisti, ne žele s nikim dijeliti vlast u svijetu, zato Rusija i Kina moraju nestati sa svjetske geo-političke karte svijeta, ako treba i atomskim ratom! Međutim, kineski i ruski imperijalisti nisu nimalo racionalniji od zapadnih kapitalista.

Genijalni potezi Baracka Obame

Predsjednik Obama ostvario je u međuvremenu jednu veliku unutarnjo-političku pobjedu u Sjedinjenim Američkim Državama, i to vanjsko-političkim šahovskim potezom, službenom likvidacijom već davno biološki mrtvog Osame Bin Ladena.

Barack Obama je u svojoj predizbornoj kampanji pod geslom “Promjene“ obećao povlačenje am. vojske iz Iraka, što je ispunio, jer je povlačenje u tijeku, i završava 2012. godine, upravo pred nove izbore za am. predsjednika, ali je biračima iza leđa pojačao angažman am. vojske u Afganistanu, što bi onda za američke birače predstavljao pozitivnu nulu, ali nikako ono što očekuju, mir, i oporavak posrnule američke ekonomije koja se vrtoglavom brzinom kotrlja preko ruba u provaliju, s još nesagledivim posljedicama čak i za teritorijalnu opstojnost Sjedinjenih Američkih Država sa 300 milijuna prividno slobodnih izmanipuliranih robova odnosno stanovnika. Treba, međutim, naglasiti da je Obama bio prisiljen pojačati vojni angažman u Afganistanu, ali se genijalnim potezom Osamine likvidacije izvukao iz štrika koji su mu oko vrata stavili njegovi neprijatelji u američkoj politici; čak u svemu tome je Obamin team pokazao veliki smisao za humor, jer je rečeno kako je tijelo Bin Ladena sahranjeno po islamskim običajima; navodno njegovo tijelo je s američkog nosača borbenih zrakoplova bačeno u ocean; mrtvo tijelo je u povijesti rimskog prava uvijek corpus delicti; nema tijela, nema dokaza! Savršeno! Baracku Obami 12 points :-)

Kao što je poznato, od namještenog ubojstva predsjednika Kennedya, vlast u Sjedinjenim Američkim Državama ne drži u stvarnosti U.S. Kongres i Bijela kuća nego paralelna vlast u sjeni, para-vlast krupnih kapitalista i vojne industrije i tajnih službi koja je de facto srušila američki Ustav i uvela diktaturu putem korumpiranih političara.

Likvidacijom vođe svjetske globalne terorističke mreže Al Kaide, koja u biti predstavlja izum od CIA, je predsjednik Obama vojno-industrijskom kompleksu svoje zemlje kojeg ne kontrolira zadao zvučni šamar, jer ako nema Osame bin Ladena, angažman am. vojske u Afganistanu je suvišan, pošto je Osama Bin Laden bio Obaminom prethodniku izgovor za vojnu intervenciju zbog “11. rujna“; zato je C.I.A. brže-bolje imenovala novog vođe Al Kaide, ne bi li se imalo izgovora za nastavak angažmana u toj srednjoazijskoj zemlji.

U biti, jedini pravi neprijatelji predsjednika Obame u svijetu su Pentagon i CIA, i pohlepni Wall Street.

Svojim iznenadnim prijedlogom za rješenjem bliskoistočne polustoljetne krize, uspostavom palestinske države u granicama prije izraelskog pohoda iz 1967. godine, je Obama zadao još jednu pljusku svojim neprijateljima u Sjedinjenim Ameirčkim Državama, jer latentna odnosno stalna kriza na Bliskom istoku je u interesu jedino stvaratelja kaosa, a ne mirotvoraca, a Obama je ipak mirotvorac, dobitnik Nobelove nagrade za mir koju tek treba zaslužiti; trudi se! Na koncu, Baracku Obami nije lako jer ne kontrolira ni State Department gdje glavnu ulogu igra Clintonova žena, njegova inače protivnica na predsjedničkim izborima; ministra obrane (Pentagona) nametnuli su mu njegovi protivnici, i to iz redova Republikanaca, a ne Demokrata, kao i šefa C.I.A. kojeg je tek nedavno smijenio, kao i šefa Pentagona, što predsjedniku Kennedyu nije pošlo za rukom.

Koreanska kriza se rješava daleko od očiju javnosti, što znači da se radi o najvećem problemu svijeta odnosno o najvećoj opasnosti, tako da tajnost jamči možda uspjeh da ne dođe do atomskog rata na korejskom poluootoku, na koncu nuklearna katastrofa u japanskoj Fukušimi trebala bi čovječanstvu biti dovoljna opomena! No, ukoliko će Amerikanci previše pritisnuti Kineze na pitanju Pakistana, kojemu Amerikanci žele što prije uzeti atomsko oružje koje posjeduje, onda će Kinezi poslati svoje satelite, komuniste u Sjevernoj Koreji, da opet ispale par stotina granata na Južnu Koreju.

Rat u Libiji je također na tragu odsijecanja Kineza od nafte, jer je Gadafi bio jako naklonjen Kinezima, ali i Nijemcima i Talijanima s kojima je imao najviše ugovora o isporuci nafte, tako da je zapadna vojna intervencija u Libiji šamar Nijemcima prije svega, a Nijemci, uvrijeđeni povukli su svoje ratne brodove ispod stijega Natopakta u Sredozemlju, i sad si moraju žurno tražiti nove izvore nafte ako misle ostati konkurentni u svijetu, s tim da je strateški njemački partner Rusija jamstvo za njemački opstanak u svjetskoj geo-politici, međutim, Englezi već rade na novoj svađi Nijemaca i Rusa. Hoće li im to ponovo uspjeti kao uoči Prvog svjetskog rata ostaje otvoreno pitanje. Pošto se, međutim, Azerbajdžan na Kavkazu, zemlja sa svjetskim izvorima nafte, nalazi pod ruskom kontrolom, Njemačka ne mora brinuti; na Eurosongu, koji je 2011. održan u Njemačkoj, pobijedio je azijsko-kavkaski Azerbajdžan. Čestitke novom europskom pobjedniku!






Post je objavljen 22.05.2011. u 14:11 sati.