Marketing
Kome smeta prisluškivanje?
Opaska o „zidovima koji imaju uši“, što bi uslijedila poslije svakog glasnijeg ogovaranja vlasti, stvorila je kod mene još od malih nogu pohvalnu naviku da nikad ne lajem protiv dužnosnika. Ni sadašnjih, ni prošlih, ni budućih (prošli se mogu vratiti, a iz toga tko je sve danas dužnosnik jasno proizlazi da se doslovno bilo koji krkan može za godinu, dvije dočepati dužnosničke fotelje). Može me netko nagovarati koliko hoće, može me provocirati, može mi tri dana i tri noći nabrajati nevjerojatne gluposti koje su počinili ili izgovorili, ali to da će ja nešto glasno blebnuti protiv vlasti – nema šanse!
Da se razumijemo, to nipošto ne znači da ja nemam kritičko mišljenje. Itekako ga imam, al' ga držim za sebe. Gledam, recimo, tupog bilmeza, ne zna tko mu glavu nosi, lupeta nešto bez veze što pas s maslom pojeo ne bi, pitaju me što mislim o njemu, a ja oduševljeno ustvrdim: „On je fenomen!“ I obavezno dometnem: „Ah, kako je samo pametan! To ja zovem – politički kapitalac!“ S godinama se čovjek privikne na zbunjene poglede sugovornika.
Stoga sam ovih dana oduševljeno čitala o praksi masovnog prisluškivanja koju će u Hrvatskoj uvesti početkom jeseni. Novine pišu da će prislušni djelatnici moći građanima krišom provaljivati u kuće i stanove te postavljati bube koje prisluškuju, smjeti će prisluškivati telefone, automobile, kopati po računalima. Dakako da su me sve ove vijesti raspametile od radosti: naša će vlast konačno moći djelotvorno razlučiti žito od kukolja (pod žitom mislim na nas koji im smjerno plaćamo ogromne poreze i ne blejali protiv njih, a pod kukoljem sve ostale, plus – nacionalne manjine). Ako su identične mjere prislušne politike još prije godinu, dvije, uvele 3 notorno evropske zemlje – Srbija, Bosna i Albanija, zašto ne bismo i mi? Zar smo mi gori?
Međutim, bit ću sasvim iskrena, malo me zasmetao detalj da će policijsko-prislušni djelatnici ubuduće krišom provaljivati u stanove i kuće građana. Prema mom viđenju ovog delikatnog problema, provaljivanje se lako može izmetnuti u prilično neugodnu aktivnost. Recimo, ovlaštenu službenu osobu građanin zatekne i nasrne ne znajući, nesretnik, da je riječ o policajcu koji obavlja legitimnu kazneno-procesnu radnju provale. Ili, državljanin dođe kući i ugleda djelatnika sigurnosne agencije pod krevetom. Normalno, prepadne se, vrisne, opsuje nehotice. Ne bi on tako reagira da zna tko je, ali ne zna. Je li to onda vrijeđanje službene osobe pri vršenju dužnosti? A što ako je neodgovorni državljanin ugradio skriveni alarm pa se policijski provalnik iznenadi i potrese, ili, nedajbože, dobije infarkt. Gdje smo onda?
Stoga bih ja cijeli taj postupak poboljšala uvođenjem tri dodatne kazneno-procesne mjere. Kao prvo, donijela bih odredbu po kojoj se kopija ključa svake sobe, stana, kuće, vikendice, firme u državi, mora u roku od 24 sata dostaviti policiji, da njihov djelatnik, ako poželi negdje ući, uzme ključ i pristojno uđe, a ne da provaljuje i izlaže se pogibelji. Kao drugo, naredila bih svim punoljetnim državljanima da sami tajno snimaju sve svoje razgovore te da snimke istog dana dostavljaju policiji (kažu da je svojedobno Nikolai Chauchesku omogućio stanovništvu kupovinu isključivo ozvučenih telefona što je u svakom slučaju pohvalna praksa o kojoj treba razmisliti). I na kraju, kao treće, otvorila bih službeni mail-servis pri MUP-u te istovremeno zabranila korištenje svih ostalih. Slična je mjera u Kini polučila fantastične rezultate.
Uostalom, zašto bi se pošteni građanin bojao prisluškivanja? Dapače, vjerujem da se svaki častan čovjek veseli nadolazećim mjerama. Samo će se vlast koja brine o dobrobiti svojih građana i koja iskreno vodi računa o njihovom mišljenju, upustiti u tako kompliciranu i skupu aktivnost. Zar nismo kroz cijelu mukotrpnu povijest snatrili o gospodarima koji imaju sluha za nas? Konačno smo, nakon 13 stoljeća, dočekali ono o čemu smo u proteklim vremenima maštali: dobili smo vlast koja ima uho za svakog hrvatskog čovjeka.
Post je objavljen 22.05.2011. u 12:00 sati.