Marketing
Priče iz turopoljske pilane (3)
"BEZ ČIZAMA,KABANICE I RUKAVICA"
Vagončiće s ispiljenim trupcima gurale su i žene. Čitavu zimu u blatu, vodi, bez čizama, kabanice i rukavica. Nismo znale što su rukavice - sječaju se. Dolje je bio led. Ruke nam ispucale i natečene. Vagončiće je trebalo dogurati do utovarne rampe, visoke do tri i pol metra. Kad bismo došle do pola puta trebalo je utrostručiti snagu. Gurati dalje ili pustiti da te vagon pregazi. A vagon bi na kosini počeo kliziti unatrag. U skladištu, piljene daske slagale su se tri, četiri metra visoko. Jedni su bili gore, na zloglasnim "štosevima" , gdje koljena na omrazici dršću, a osjećaj za ravnotežom povremeno se gubi. Drugi su dodavali daske odozdo. Kad se smrznuta daska zabila u snijeg i led, trebalo je lukavosti da ju se odlijepi.
 |
| Od Stare fotografije mjesta Turopolja |
"MINUS PETNAEST, A ZNOJ CURI"
Nisu bolje prolazili ni oni koji su trupce razvrstavali po kvaliteti, ni oni koji su radili na cirkularima, pa čak ni oni koji su radili u toplim kancelarijama. Predratna je blagajnica, kažu, sat - dva dnevno, poslije knjiženja i otpremanja korespodencije (na hrvatskom i njemačkom) morala je u pogonu nadzirati i mjeriti građu pripremljenu za utovar. Prvo da bi se upoznala sa svim fazama posla i drugo da bi bila potpuno iskorištena, jer je to bio osnovni zakon predratne proizvodnje. Da ironija bude veća, najlošije su prolazili ono koji su radili u toplome. U parionici bukova drva temperatura je bila između 40 i 70 stupnjeva. Zima je, a para ih obavija. Ne vide ni prst pred nosom. Muškarci se znoje, a koža im puca od vručine. Ako stoje uspravno, nema zraka. Ako se sagnu ili čučnu da udahnu, moraju prestati raditi. Para ždere pluča i kožu. Vani minus petnaest, a znoj teče. Koliko se tako moglo izdržati? Deset, dvanaest dana, pa promijeniti posao: trčati po ledu za vagončićima i kad se prikupi snaga, opet u parionicu.
"TRBUHOM ZA RADNICIMA"
Mnogi od njih šest stotina nisu mogli izdržavati ovakve napore. Doduše, brojni su radnici dolazili,
zarađivali, ali su prvom prilikom odlazili na bilo kakav lakši posao. Vlasnik je namještenike slao po
nove radnike u Međimurje, Liku, Slavoniju, sisački kraj, pa i u Bosnu. Tamo su ih vrbovali, ispredajući
bajke o carskom životu u turopoljskoj pilani. U prvi bi mah očekivanja pridošlica bila ispunjena.
Dobivali su mjesto u zajedničkoj velikoj spavaonici u jednoj od nastamba za radnike. Žene su spavale
u odvojenim spavaonicama. Radilo se, barem na papiru, dvokratno, samo osam sati od 8 do 12 i od
14 do 18 sati. Samo "povremeno", po potrebi posla, trebalo je raditi i dulje. Ovoga "povremeno"
sječaju se radnice koje su jedne Nove godine, uz lampaše radile do 21 sat uvečer. Stručnjacima je
bio osiguran stan u naselju i oni su besplatno ili za simboličnu sumu stanovali, nabavljali drva, a često
i živežne namirnice. Sve po sistemu: "Dok te trebam - stanuješ, kad ne budeš potreban - seliš".
Da se ne zaboravi !
Patrik Čunčić, Svibanj 2011.
(Original pisan 1981 godine u povodu 70 godina uspješnog rada Drvne industrije Turopolje)
Post je objavljen 21.05.2011. u 22:18 sati.