Gdje je tu kraj?
Vratiti se na one Borgesove ljude koji su pisali po pijesku i brisali, a sve je na koncu započinjalo i završavalo s njima. Bio je to kraj potrage 'onog koji je tražio'. Što je našao?
Da se čovjek hoće igrati mogao bi reći: upravo ono što je tražio, jer drugačije i ne može biti.
Od kakvog smo to mi materijala i u kakvom svijetu živimo?
Evo taj izraz materijal, a svakome je jasno da treba s pomnjom birati izraze.
Svijet se sastoji od krutog materijala preko vode, zraka (i vatre, to ne treba zaboraviti) do mekušaca, kao što smo mi, iako ima i krutnina u nama dapače, i onih drugih iz lelujavog duha,duše, kako god, možemo ih zvati okrutnostima.
Napr. Onaj koji je iz ničeg kroz rat i razne promijene došao do kuća. vikendica, stanova, konja i jednu od najvećih zbirki umjetnina u Hrvata, poslije onog sračkavca S . Sad je ubio i medvjeda (To mi je posebno diglo paru . Zabranila bih svaku vrst lova. Možda na ljude kao što je on ne bih. Jeli možda gladan medvjeđeg mesa? Drugo ništa nema za jesti siroti čovjek ).
Ali, neću dalje u tom smjeru.. Još me drži milina od onog mališana gu gu i ga ga.
Predmet mojih razmišljanja je mala – velika činjenica što se čovjekom zove koji je sastavljen od svega što na ovoj zemlji postoji od minerala i raznih drugih spojeva do živih bića (zaprepastiš se kad kroz mikroskop promatraš kapljicu sline – sve to vrvi od raznih mikroorganizma plazi i puže mali milion repaša i bezrepaša., okruglica, kvadratića, rombova i zombija (malo sam nadodala, ali neki bi čistunci, kad bi stvarno pogledali kroz mikroskop, bez prestanka prali zubiće i jezik).
Čovjek stvoren od zemlje za zemlju možda i zemlja stvorena za njega, tko zna zemlja i Zemlja. Sa velikim i malim slovom.
Zašto bismo vjerovali biblijskom piscu koji je pred par tisuća godina zamislio stvaranje. Sa čovjekom od gline i ženicom od njegovog rebra. Čudna i neobična priča i onda je ubrzo stigla i Riječ.
Bez Riječi ništa od svega.
Riječi!!?
(Usput, pročitajte malo Ladana. Ima više knjiga o riječima. On je bio- nažalost je pokojni, zaljubljenik u riječi. Znam, znam nije jedini . Prije spomenuti Borges, a i puno drugih. Uzmimo našeg Ivana Slamniga kojeg stvari uzalud tražim po knjižarama. Nije on vrijedan reprinta, tako misle naši nakladnici. I nije. Kome više treba taj majstor riječi i zafrkancije sa zbiljom koja se riječ zove.
A pogledajte ove RIJEČi:
Hrvatski pjesnici
Uzvrnute brkove, serdarske brke, crne brke,
brčine
uštirkane visoke kragne, surke
mnogominutni tinto-
und turkožderski grudobolni pogled
okrugle smešne pobratimove naočale
wenn moglich deutschsprachig
štujući ljubne
najmlađi član
koji još uvijek na prsima
posjednut na visoki barski stolac
ne misleći ni jednim djelom maloga
mozga
da je ovaj jezik koji žvačem
dijeleći ga sa Srbima kao zdjelu bravetine u
sočivici
pružen od vas, and I have taken it.
Ivan Slamnig
Što je s tim ljudima iz prošlosti koji dijele s nama zemlju, zrak i vodu (vatru obavezno) kroz Riječi?
Uvijek mislim da je nekako sve tu. Bivši i sadašnji- iako je sadašnjost nešto što nestaje isti čas, i budući samo su oni ti budući nevidljivi oku.
Sve je tu dok sam ja tu. Iako, jedan moj prijatelj, koji je svih nas napustio, obrnuo je stvari pa je rekao drugi postoje, ja jesam.
Ne znam koliko je bio u pravu, iako su iza njega ostale Riječi, jer drugi su još tu, a njega nema.
A opet, s njegove točke gledišta možda je on tu, a nas nema.
Post je objavljen 21.05.2011. u 12:36 sati.