STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
PRIOPĆENJE ZA JAVNOST
Prema Ustavu Republike Hrvatske suverenitet Republike Hrvatske neotuđiv je, nedjeljiv i neprenosiv. Suverenitet Republike Hrvatske prostire se nad njezinim kopnenim područjem, rijekama, jezerima, prokopima, unutrašnjim morskim vodama, teritorijalnim morem te zračnim prostorom iznad tih područja.
Republika Hrvatska ostvaruje, u skladu s međunarodnim pravom, suverena prava i jurisdikciju u morskim područjima i u podmorju Jadranskoga mora izvan državnoga područja do granica sa susjedima.
Hrvatski sabor ili narod neposredno, samostalno, u skladu s Ustavom i zakonom, odlučuje:
– o uređivanju gospodarskih, pravnih i političkih odnosa u Republici Hrvatskoj;
– o očuvanju prirodnog i kulturnog bogatstva i korištenju njime;
– o udruživanju u saveze s drugim državama.
Saveze s drugim državama Republika Hrvatska sklapa zadržavajući suvereno pravo da sama odlučuje o prenesenim ovlastima i pravo da slobodno iz njih istupa.
Orginal prijevoda lisabonskog ugovora s engleskog na hrvatski
Na samom početku Lisabonskog ugovora, u članku 3 (2), buduća Europska unija definira se kao politička država "..bez unutarnjih granica... u kojoj će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca..."
Članak 61, stavak 2, također govori o ukidanju unutarnjih granica, ali i o zajedničkoj politici useljavanja: Unija osigurava da se osobe pri prijelazu njezinih unutarnjih granica ne provjeravaju, i oblikuje zajedničku politiku azila, useljenja i nadzora vanjskih granica'.
Članak 69, stavak 2a, također kaže da se osobe pri prijelazu unutarnjih granica bez obzira na njihovo državljanstvo ne će podvrgavati bilo kakvoj kontroli:
Implikacije za Hrvatsku su katastrofalne jer znači da ako Hrvatska uđe u EU, gotovo pola milijarde nehrvata steći će zajamčeno pravo nesmetano se naseliti na hrvatski teritorij, gdje god žele.
Budući da Lisabonski ugovor Uniju jasno definira kao prostor "bez unutarnjih granica" Hrvatska će, ulaskom u Europsku uniju, izgubiti kontrolu nad svojim sadašnjim vanjskim granicama. Hrvatske vanjske granice postat će unutarnje administrativne granice, a u konačnici i te će granice nestati kada se s vremenom u potpunosti ostvari ta jasna namjera Lisabonskog sporazuma za stvaranje "prostora bez unutarnjih granica":
To je dakle ključna razlika između država koje su samostalne i suvereno vladaju svojim teritorijem i svojim vanjskim granicama, i administrativnih pokrajina koje to suvereno pravo nemaju.
Gubitkom kontrole nad svojim vanjskim granicama ili, bolje rečeno, brisanjem vanjskih državnih granica, Hrvatska gubi jednu od najvažnijih sastavnica svoga suvereniteta i svoje državnosti.
Od suverene i samostalne države Hrvatska postaje obična pokrajina, i to mala pokrajina, unutar jedne goleme države jer upravo Europska unija preuzima najvažnije elemente državnosti od svojih unutarnjih pokrajina.
Kada je Hrvatska istupala iz jugoslavenske države, da bi mogla biti priznata kao suverena država, morala je dokazati da ima sve atribute suvereniteta, a to su jasno definirane vanjske granice, jasno definirano državno područje, jasno definirana populacija i efektivna vlast nad svojom populacijom i svojim državnim teritorijem.
A neka su mjerila efektivne vlasti vlastite oružane snage, vlastiti novac i sposobnost upravljanja i primjene zakonodavne i izvršne vlasti na svom jasno definiranom teritoriju.
One države koje na svojem teritoriju nemaju ekskluzivnu i vrhovnu vlast nego su podložne jurisdikciji drugih država ili tuđe vlasti, s međunarodnog aspekta nisu de facto suverene, pa prema tome nisu ni de iure. Da je Hrvatska 1991. imala one državnopravne atribute koje će imati u Europskoj uniji, vjerojatno ne bi po tadašnjim kriterijima Badinterove komisije uopće ni mogla biti priznata kao neovisna država.
Ulazak u političko područje bez unutarnjih granica za sobom povlači ozbiljne dugoročne posljedice, jer, kao što je već rečeno, Hrvatska će unutar Europske unije efektivno imati status obične unutarnje pokrajine bez vanjskih državnih granica, na čije će područje sasvim slobodno moći ulaziti i izlaziti svi ostali državljani EU-a i zadržavati se koliko žele.
Oni koji se žele trajno nastaniti, moći će slobodno birati u kojem dijelu svoje nove europske pokrajine žele živjeti.
A što će biti s hrvatskim narodom u toj budućoj europskoj megadržavi? Kakva će biti njegova sudbina?
Ako se uzme u obzir činjenica da je ukupan broj Hrvata u Republici Hrvatskoj i BiH oko pet milijuna, a da je pučanstvo Europske unije već sada dosegnulo pola milijarde, a s daljnjim će proširivanjem opet porasti, onda je jasno da će Hrvati u svojoj budućoj državi činiti manje od jedan posto ukupnog pučanstva.
Dugoročna sudbina hrvatskog naroda u Europskoj uniji je katastrofalna jer je neizbježno da će se daleko mnogobrojniji Europljani naseljavati na hrvatsko područje, a neizbježno je da će se i hrvatsko pučanstvo, pogotovo mladi, s vremenom raseljavati po cijeloj Europskoj uniji.
Miješanje pučanstva "...na području bez unutarnjih granica... u kojem će biti zajamčeno slobodno kretanje pojedinaca" neizbježno je.
Dapače, to je jedno od temeljnih načela i ciljeva nove europske države jer da nije, ne bi bilo tako jasno definirano već na samom početku Lisabonskog ugovora.
No svi koji možda misle da je članak 3(2) Lisabonskog ugovora malo preoštro i nepravedno protumačen, i da možda ne sadržava sve opasnosti koje mu se ovdje pripisuju, trebali bi pogledati članak 17b(2) koji ne samo potvrđuje članak 3(2) nego ga još jasnije definira pa čak i proširuje.
Prema članku 17b(2) Lisabonskog ugovora građani Unije imat će (ovo je doslovni prijevod):
a) pravo slobodno se kretati i slobodno živjeti na teritoriju zemalja članica,
b) pravo glasovati i biti kandidati na izborima za Europski parlament i na lokalnim izborima u državama članicama gdje žive, pod istim uvjetima kao i državljani te zemlje.
Dakle, prema članku 17b(2) europski kolonisti imat će ne samo pravo kolonizirati Hrvatsku, nego će automatski dobiti i ustavom zajamčena politička prava među kojima je i pravo glasovati i biti kandidat na lokalnim izborima pod istim uvjetima kao i domicilno hrvatsko pučanstvo.
Stranci koji se dosele u Hrvatsku imat će i gospodarsku moć i politička prava koja će im omogućiti da s vremenom preuzmu lokalnu vlast u onim sredinama u kojima budu koncentrirani. To će u prvom redu biti atraktivni, ali slabo naseljeni jadranski otoci te manje općine u Istri i Dalmaciji, a s vremenom i drugi, pogotovo pogranični dijelovi sadašnje Hrvatske.
Žalosna je činjenica, ali je ipak činjenica, da većina Europljana, a pogotovo pripadnika velikih i gospodarski snažnih naroda, ima više novaca od nas Hrvata i veću kupovnu moć. Ta veća kupovna moć omogućava im da po Hrvatskoj kupuju ono što je najatraktivnije i najpoželjnije.
To već sada vidimo u pojedinim dijelovima Hrvatske, poput Dubrovnika, Hvara i Opatije, gdje su strani kupci toliko digli cijene da su domaći Hrvati, sa svojim skromnim primanjima i skromnom kupovnom moći, gotovo isključeni s tržišta.
U Dubrovniku je gotovo cijeli Stradun već sada u rukama stranaca.
Unija preuzima politiku useljavanja i azila
Članak 61(2) Lisabonskog ugovora potvrđuje da Unija preuzima ovlasti na području useljavanja, azila i kontrole vanjskih granica.
Prema tom članku,Unija će osigurati da za pojedince nema kontrole na unutarnjim granicama i izgradit će zajedničku politiku azila, useljeništva i nadzora vanjskih granica.
To se ponovo potvrđuje u članku 69(a) ( 1 ) koji kaže "Unija će razviti zajedničku politiku azila..."
Dakle, osim gubitka prava nadzora nad svojim vanjskim granicama, što smo već razotkrili, i što uostalom i ovaj članak (61 (2)) još jednom potvrđuje, Hrvatska će izgubiti i pravo da određuje svoju politiku useljavanja i prihvaćanja ili neprihvaćanja azilanata.
Kao samostalna i suverena država, Hrvatska je do sada imala pravo odlučivati tko smije, a tko ne smije živjeti na njezinu teritoriju.
To se pravo odnosilo i na sprječavanje nekontroliranog ulaska azilanata. Prema dosadašnjim hrvatskim zakonima, koji su bili u skladu s međunarodnim normama, Hrvatska je većinu izbjeglica i azilanata mogla vratiti u tranzitne i druge zemlje iz kojih su azilanti došli u Hrvatsku.
Ako uđe u Uniju, Hrvatska više ne će moći suvereno odlučivati ni o azilantima jer će svi izbjeglice i svi azilanti koji su ušli u EU, bez obzira preko koje granice, moći po načelu slobodnog kretanja unutar cjelokupnog teritorija Unije, doći i u Hrvatsku, i ovdje se trajno naseliti kad im Unija regulira status.
To je još jedan gubitak hrvatskog suvereniteta nad svojim teritorijem. Ni o tome nema rasprave u javnosti.
Neravnopravnost na Sudu pravde
Europski sud pravde sastoji se od 27 sudaca, jedan iz svake zemlje članice, ali sudska vijeća sastoje se od tri ili pet sudaca, a u iznimnim okolnostima sud može zasjedati u proširenom sastavu od 13 sudaca, pa čak i punom sastavu od svih 27 sudaca.
Odluke moraju biti jednoglasne samo ako u Sudskom vijeću zasjeda troje sudaca, a u svim ostalim kombinacijama odluke se donose većinom.
Prema sadašnjem ustroju Europskog suda pravde, hrvatski bi sudac vrlo rijetko sudjelovao u njegovu radu, a kada bi i sudjelovao, veću bi ulogu imao jedino u tročlanim vijećima, jer bi u svim drugima bio podložan preglasavanju većine.
Osim sudaca, Sud pravde ima i jedanaest nezavisnih odvjetnika (Advocates General) koji sucima pružaju vrlo važnu savjetničku pomoć.
Šest članica imat će svoje stalne "nezavisne" odvjetnike, a to su Njemačka, Francuska, Italija, Španjolska, Engleska i Poljska.
Ostalih pet mjesta popunjavat će ostale 22 članice po načelu rotacije. I ovdje se jasno vidi da sve članice nisu ravnopravne te da su favorizirane velike članice koje će, svaka, imati pravo na svog 'nezavisnog' odvjetnika, dok će male članice morati svoje međusobno dijeliti.
I ovdje su neke članice ravnopravnije od drugih.
S obzirom na to da mandat nezavisnih odvjetnika traje šest godina i da pet mjesta popunjavaju 22 članice, Hrvatska bi imala pravo imenovati svog "nezavisnog" odvjetnika svakih 26 godina. Ako se EU proširi na nove članice, taj će se vremenski razmak vjerojatno još povećavati.
Europska policija mjerodavna i u Hrvatskoj
Lisabonski ugovor odobrava uspostavu neke vrste Europske federalne policije te uspostavu Europskog ureda javnog tužiteljstva (EUJT) koji bi imali ovlasti na cijelom području Unije, pa tako i u Hrvatskoj. S vremenom te bi se ovlasti proširivale, odlukom Vijeća ministara.
Pogotovo su zabrinjavajuće za nas Hrvate ovlasti po kojima bi EUJT mogao u Hrvatskoj provoditi istrage i obavljati ulogu tužitelja pred hrvatskim sudovima, i to po pravilima koja on odredi.
Prema članku 69(i) (2), "Europski ured javnog tužiteljstva (European Public Prosecutor's Office) bit će odgovoran za istraživanje, podizanje optužnica i dovođenje do suđenja, gdje je potrebno i u suradnji s Europolom, počinitelje, i njihove suradnike u povredama protiv financijskih interesa Unije".
Europski ured javnog tužiteljstva će također "...obavljati ulogu tužitelja u kompetentnim sudovima zemalja članica...".
Lisabonski ugovor u ostatku teksta članka 69(i) daje široke ovlasti Vijeću ministara, da odredi po kojim će pravilima i zakonima djelovati Ured javnog tužitelja i po kojim će zakonima biti iznošeni dokazni materijali (rules of evidence).
Vijeće ministara ovlašteno je u budućnosti proširivati ulogu i ovlasti Europskog ureda javnog tužiteljstva i na područje "ozbiljnih kaznenih djela" koja se odnose na više od jedne zemlje članice.
Temeljne dokumente treba dobro proučiti
Kada se dobro prouči što zapravo piše u Lisabonskom ugovoru i u drugim temeljnim dokumentima Europske unije, postaje jasno da Europska unija nije onakva kakvom ju prikazuju političke elite i mediji u Hrvatskoj.
Zagreb-Zadar, 20. svibnja 2011. godine
STRANKA HRVATSKOG ZAJEDNIŠTVA
Post je objavljen 20.05.2011. u 18:05 sati.