Marketing
FALSCH
Zadnji dani jeseni.
Svo lišće već otpalo je,
ni travke nema
pustoš je svud.
Hladan sjevernjak veje
sablasnim gradom.
Ali čekaj,
netko je ipak tu.
Eno tamo, krupan lik umorno korača gornjim gradom.
Ruke drži za leđima,
zamišljen pogled prikovan mu je za tlo.
Bit će to neki umjetnik, intelektualac
što promišlja temeljna životna pitanja. Znate, oni to obično čine.
Priđimo bliže.
Oh, pa to je drug Krleža!
Pssst, ne ometajmo ga! Neka razmišlja. Pritajeno ćemo ga slijediti.
Krleža prolazi Jurjevskom. Nekoć davno živio je tu.
Eh, to su bila vremena, pomisli zastavši kod broja 5.
Potom prođe kraj Palainovke, spusti se do Dubravkinog puta,
uspe se Tuškancem, skrene u prvu ulicu desno
i ubrzo je pred vratima svog doma.
Gurne teška drvena vrata. Unutra je.
Televizor trešti, Bela gleda TV.
Na putu prema radnoj sobi čuje njen cvrkutavi glas.
«Krleža, dušo jesi li skinuo cipele?», pita ona.
Krleža se bez riječi vrati do ulaznih vrata
skine kaput, ovjesi ga o aufenger i spremi u ormar.
Potom skine blatne cipele, navuče papuče
pa se zaputi kamo je prvotno namjerio...
Bez nekog posebnog razloga jutros sam se prisjetio vica koji je svojevremeno kružio o Krleži. Ispričao mi ga je – zbilja davno – djed.
No to je nešto više od pukog vica o Krleži.
To je vic o čitavoj hrvatskoj kulturi.
Post je objavljen 20.05.2011. u 13:24 sati.