“Sine moj, ne omalovažavaj stege Gospodnje i ne kloni kad te on ukori. Jer koga Gospodin ljubi, onoga i stegom odgaja, šiba sina koga voli.” (Heb.12:4b-6)
Bog želi najbolje za nas. Stoga, svaki put kada dozvoli kušnji da dođe u naš život, on već unaprijed proviđa i sredstva da tu kušnju možemo prevladati. On je kao dobar trener, postavlja pred nas situacije koje će nas ojačati i izgraditi, a ne ubiti. Istina, ponekad ćemo se naći preplašeni veličinom kušnje, ili ćemo se jako izmoriti dok ju ne savladamo, ali sve je to dio treninga.
I zato, kada se nađemo obeshrabreni, kada mislimo da je previše, da je nemoguće, da je preteško ili da mi za tako nešto nismo sposobni, moramo se sjetiti tko je Bog! Ako uistinu poznajemo Njega, ako nismo tek jalovo religiozni, onda uvijek imamo i Njegovu snagu na raspolaganju. Osim toga moramo znati da nas, kao i svaki dobar trener, Bog neće prepustiti same sebi. Možda ćemo neke dionice morati proći bez ičije pomoči, ali Bog ne uskraćuje svoga ohrabrenja kada malakšemo...
Veći je problem naše srce. Ponekad jednostavno ne želimo čuti Njegov glas. Željeli bismo čuti nešto drugo od onoga što nam On kazuje. Ali, to nije najbolje za nas - najbolje je Gospodin već izabrao i k tome nas vodi. Moramo se pouzdati u Njega. Trebamo znati da i usred najgušće tame, nad nama bdije Njegova snažna ruka!
Ali, da bismo ustrajali, moramo odustati od svojih želja i očekivanja. Razlog za naš neposluh nikada nije težina situacije, već nevoljnost da se odreknemo svojih nakana i strah da će nas Gospodin zbog toga napustiti. Obje stvari su sotonska prijevara i usmjerene su da unište jedinu stvar koju trebamo da bismo prošli svaku kušnju: nepomućeno i potpuno pouzdanje da će nam svesilni Bog omogučiti prolaz kroz kušnju.
Na kraju, pitanje je uvijek samo jedno: u koga stavljamo svoje pouzdanje? Jer, tko sve svoje pouzdanje ne stavi u Gospodina, mora se spotaknuti...
Post je objavljen 20.05.2011. u 12:04 sati.