Pregled posta

Naviknuti ka tovar na batine (I)

Mudar je naš narod kada kaže da se netko naviknuo na nešto kao magarac na batine ili konj na sedlo. Iako bi se mogli lijepo zabaviti suptilnim razlikama između ovih poslovica, zajedničko im je navikavanje na nametnute neprirodne stvari koje s vremenom bez razmišljanja uzimamo zdravo za gotovo i ne pomišljajući da bi stvari mogle, i dapače - morale biti drugačije.

Nedavno sam dobio forwardušu u kojoj se opisuje što su sve navodno Libijci dobivali besplatno od države za vrijeme vladavine Moamera el Gadafija. Ne ulazeći u točnost tog maila, činjenica je da s vremena na vrijeme naletimo na informacije što je sve od onog što mi skupo plaćamo, u nekim zemljama besplatno ili jako jeftino. Prvenstveno mislim na zemlje arapskog svijeta i bivšeg SSSR-a bogate energentima. Neke od tih zemalja nisu nužno bogate na svim poljima, ali svoje nacionalno bogatstvo kojeg imaju dijele s narodom. Ne moramo ići dalje od Slovenije koja je svoju kompletnu ekonomiju stvaranu u komunističkom režimu privatizirala pomoću vaučera: od novorođenčadi pa do staraca svaki je Slovenac dobio bon za kupnju određenog broja dionica. Ne ulazeći u stručne, tehničke i političke detalje, svaki je građanin dobio dio nacionalnog bogatstva.

A mi? Mi smo jadni, mali siromašeni, ratom razrušeni, u pretvorbi pokradeni, od Bandića i hadezea opustošeni, od svih živih izdani i nemamo ništa.... Ma da? Tako smo siromašni i nemamo ništa, a to ništa Eunija traži da što prjie privatiziramo. Zar očekujete od velikih korporacija da bi nešto uzele što je bzvz i neprofitabilno? To me sve podsjeća na onaj vic kad mali Perica u komunizmu piše zadaću: Prije rata živjeli smo pod kraljem a narod je bio jako siromašan i ništa nismo imali. A onda su došli okupatori i sve su nam uzeli...

Pa što mi to imamo?

Ne očekujte od mene neki veliki odgovor. Pa točne podatke nema ni vlada, a ja mogu tek nagađati. Nagađam, da Hrvatska ima ogromne količine zemlje. Svakojake zemlje. Građevinske, poljoprivredne, neobrađene, ravničarske, brdske, plodne, kamenite, šumske, uz obalu, uz rijeke... Ona zemlja koja je na ovaj ili onaj način u državnom vlasništvu, uglavnom zjapi neiskorištena, zapuštena, puna korova, divljih deponija, raj za glodavce! Republika Hrvatska u dvadeset godina postojanja nije imala vizije što da radi s tom zemljom, što znači - ne treba joj. I umjesto da se povedemo za primjerom zemalja s početka ove priče, pa da podijelimo zemlju ljudima, vlade će i ubuduće sjediti na mrtvom kapitalu, a mi ćemo idalje smatrati kako je to "njhova" zemlja i da "oni" imaju pravo upravljati s njom kako žele. Dapače, da nam netko i da tu zemlju, doživjeli bismo kao da nam je nešto poklonjeno a ne vraćeno ili povjereno na upravljanje. Navikli smo na siromaštvo i nepravdu, kao konj na sedlo i zapravo racionaliziramo takav sustav kao normalan. "Dobro, reci mi, a zašto bi ti država trebala dati svoju zemlju?", upitao me moj sugovornik.

Kada bismo pametno postavili pravila igre, moglo bi biti jako zanimljivo. Znači, svi građani RH, živi na dan 1. 1. dvije i neke godine, dobe kupon koji im daje pravo na jednaku površinu zemlje. Kuponi se mogu ili zamijeniti za zemlju (realizirati), ili prodati. Roditelji ne mogu prodati kupone svoje djece ni pod kojim uvjetima, ali ih mogu realizirati, s time da se zemlja nemože otuđiti do punoljetnosti djeteta. Nerealizirani kuponi se mogu nasljeđivati prema zakonima o nasljeđivanju. Zemlja stečena realizacijom kupona ne bi odmah prešla u vlasništvo nego bi je građanin dobio na neko određeno vrijeme (5-10 godina) na besplatno korištenje. Po isteku roka korisnik se može knjižiti kao vlasnik. Kvaka 22 treba biti da zemlja nije dana na korištenje bezuvijetno. Korisnik bi svake godine o svom trošku trebao na propisani način dokazati da je ta zemlja u upotrebi - da na njoj nešto raste i da se to što raste održava ili ubire, odnosno da je na njoj nešto sazidano i da je to nešto u upotrebi. Ako se zemlja ne koristi na propisani način, zemlja se može dodijeliti nekom drugom na korištenje.
Problemi mog koncepta su da država sama ne zna čime raspolaže, te da nemam ideju kako odlučiti tko će dobiti najatraktivnije i najplodnije zemljište. Osim možda po principu "Tko prvi njegova djevojka", no tko odlučuje tko je prvi? Možda napraviti javno izvlačenje, poput lutrije za američku zelenu kartu; to bi bilo najmanje pravedno rješenje, ali jedino koje isključuje korupciju.
Ali zašto stati samo na državnom zemljištu? Ima li pravo zajednica prisiliti vlasnike neiskorištenog zemljišta da ga počnu koristiti? Zamislimo situaciju: Nalazite se na otoku. Loše je vrijeme, brodovi ne voze, a dijete hitno treba na kopno, u bolnicu. Čak ni helikopter ne može doći od Splita. Jedino plovilo u luci koje bi se moglo mjeriti sa valovima je gliser od stranca koji dolazi samo ljeti, ali kod barba Joze je ostavio ključ. Ima li Barba Jozo pravo dati brod na korištenje da se spasi život? Neće se provaliti u njega, neće se ukrasti niti oštetiti, koristit će se u svrhu u koju je namijenjen, i to samo dok gazde nema, natankat će mu benzine, a i spasit će se život?
Jedna od filozofskih definicija vlasništva kaže da se privatno vlasništvo ne smije postaviti tako da isključuje drugima korištenje te stvari. Ne vidim razloga zašto bi se, uz ne diranje prava vlasništva, ne bi moglo regulirati pravo korištenja. Kao i u prethodnom primjeru morali bi se zadovoljiti neki kriteriji: Prvo i osnovno da vlasnik ne koristi zemlju, da vlasnik dobije neku naknadu za korištenje, da se zemlja ne devastira trajno (npr.: na neobrađenoj njivi neće se saditi voćnjak, a zapušteni vinograd ne smije se posjeći nego dovesti u red), zatim korisnik mora imati zajamčeno korištenje zemlje na rok u kojem će mu se isplatiti dovođenje zemlje u red, a možda da mu se da i pravo prvokupa. Ovakvo što ne bi bilo bez presedana, jer kada je u pitanju ograničeni resursi, kao što su obale, šume, radijske frekvencije, država u pravilu gleda na vlasništvo kroz prizmu koristi za zajednicu. Dapače, nakladnik koji se ne pridržava koncesijskog ugovora za određenu frekvenciju, gubi je. Zašto, o zašto, zemljoposjedniku koji uzgaja koprive i maslačak, ne bi smjeli samo privremeno uzeti zemlju i dati nekome tko će na njoj zaraditi dovoljno novca i za sebe, i za državu i za najam zemljoposjedniku? Konačno, ako postoji prisilna prodaja kada je riječ o izgradnji cesta, pruga i slično, zašto bi bila tako nezamislivo i nametnuto iznajmljivanje?

Ovakvim ludim programom, koji će mnogima smrditi na socijalizam, jer su se tako lijepo navikli na svoja sedla, odjednom bi nezaposleni imali priliku nešto raditi na svojoj zemlji, povećala bi se poljoprivredna proizvodnja, okrupnila bi se zemljišta, neki bi i zaradili prodajući svoje kupone, jer nemaju afinitet za zemlju, a oni koji žele obrađivati zemlju imali bi jeftine zemlje za kupiti na pretek. Povećao bi se i izvoz, jer mnogi obrazovani gradski ljudi koji sada nemaju niti zemlje niti love da je kupe, pronašli bi svoju nišu, kako na toj maloj parceli koju su dobili, uzgojiti neku kulturu koju mogu prodati vani gdje postoji velika potražnja za ekološki uzgojenom hranom. Ljudi bi time dobili veliki poticaj da postanu poduzetni, aktivni, misleći, nezavisni, ali nekako mi se čini da je to glavni razlog zbog kojeg ovaj film nećemo skoro gledati u Hrvatistanu. Barem dok se u politiku ne uključe ljudi koji imaju snage provesti ga u djelo i početi skidati naše tovare s ovisnosti o batini.

Post je objavljen 18.05.2011. u 23:30 sati.