Evo mene opet! Da lijenčine (nečemo ih nabrajat), one plitkih đepova ( što ne smatram negativnom osobinom, ionako nisu oni krivi), one koji zbog obaveza važnih za opstanak samih sebe i svojih obitelji i one koji zbog zdravlja (Zmayski ozdravi , Tajki nadam se da će ti se prsti uskoro oporaviti) nisu bili u mogućnosti poć na ovu lijepu i poučnu vožnju do Bleiburga.
Ukratko o pokolju u Bleiburgu:
Pokolj u Bleiburgu je ratni zločin i zločin protiv čovječnosti kojeg je počinila Narodnooslobodilačka vojska Jugoslavije. Početak ove tragedije dogodio se 15. svibnja 1945. kada su se Hrvatska vojska i civili počeli povlačiti prema Britanskoj vojsci kod Bleiburga. Sam pokolj započeo je 17. svibnja, a nastavio se u nekoliko narednih mjeseci. Bleiburg je postao simbol i metafora svih hrvatskih stradanja odkomunističkih pobjednika 1945., iako je samo manji dio vojnika i civila ubijen na samoj Bleiburškoj poljani i u okolici. Sam broj stradalih ni danas nije poznat, no sigurno je da se radi o preko 100 000 žrtava. Zato se imenom Bleiburški pokoljoznačavaju svi ti pokolji zarobljenika, bez obzira gdje se dogodili. Većina zarobljenika ubijena je na marševima kroz Jugoslaviju i u zarobljeničkim logorima tijekom slijedećih mjeseci. Zato se to zove Križni put.
O pokolju u Bleiburgu bi se moglo pisati jako puno ali ja za to nemam snage. Tako da ako netko želi naučiti nešto o povijesti hrvatskog naroda nakon Drugog svjetskog rata jednostavno pogledajte slijedeći link i pročitajte tekst. (Hvala na razumijevanju). http://hr.wikipedia.org/wiki/Pokolj_u_Bleiburgu
Sad slijedi onaj zanimljiviji dio zbog čega se zovemo bajkeri. VOŽNJA
Okupljanje je počelo prije 5:30 kod Motela Plitvice na zagrebačkoj obilaznici. Svaka čast ranoraniocima, meni je bilo teško se dignut rano tako da smo moja draga i ja došli tek oko 5:45. Ekipa je već bila u povećem broju tamo i naravno drmalo se po jutarnjoj kavi (koje nikad dosta).
Prebrojavanje i doček bajkera koji isto kao ni ja nisu znali krenuti na vrijeme ili dolaze iz daljih krajeva naše lijepe Hrvatske. Ekipu iz BiH nismo ni trebali čekat jer su bogami na putu bili već par dana tako da su već bili u Zagrebu (svaka im dala). I tako nakon kavice i razglabanja kojim putevima gospodnjim ćemo se kretat oko 6:10 krenusmo put Bleiburga (naravno u pratnji nam naše drage i mile Hrvatske policije). Kolona je sačinjavala kakovih tridesetak motora što je bio tek početak jer smo očekivali priljev bajkera tijekom puta.
Laganim gasom od kakovih stotinjak i kusur kilometara na sat uputili se prema Zaboku, u pratnji kao što sam spomenuo naše vrle policije koja je očito željela da što prije izađemo iz Zagreba pa su stiskali gas i na lokalnim cestama a ne samo na obilaznici. Pred Zabokom su nas preuzeli Krapinjonci u plavom i nastavili goniti prema graničnom prijelazu Macelj. I tako smo preko Zaboka, Sv. Križa, Krapine, Đurmaneca došli na granični prijelaz Macelj gdje su nas plavci ostavili da se nosimo sa graničarima na našoj (koji su nas propustili ko da smo već u EU), do slovenskih koji su nas se prestrašili i odmah otprli još dva prijelaza da nas se što prije riješe. Naravno nemre sve biti u redu kao što smo se nadali tako da su dva člana naše male skupine otpala jer su bili jedan zaboravan (zaboravio putovnicu) a drugi nije pazio kakve su mu gume pa ga nisu pustili preko granice. Valjda su Slovenci računali da bu pal snijeg pa nemre prek bez lanaca. No dobro... na greškama se uči. Pacijent bez putovnice se vratil kuči a gume su se kupile i prešla se granica.
Prešli mi granicu i stali na odmorištu za kamione da pričekamo zaostale i dotepence koji su kaskali za nama. Naravno primio se ja slikanja i okinuo par fotografija (naravno bit će stavljene na moj facebook i na stranici veterana kad se naučim tamo ih stavljat). Pojavio se i problem uriniranja naravno za žensku populaciju ( bajkerice) jer je javni wc u Sloveniji izgleda zatvoren za široko pučanstvo. Tako da smo mi muški to obavili kak se spada u prirodi a babe su morale držat stražu da ne uleti kakav nadobudni slovenac i napravi mednarodni incident tj. dobije batine.
Nakon pola sata okupljanja, uriniranja, liječenja ovisnosti nikotinom a neki i zagrijavanja rakijicom krenuli mi dalje prema Ptuju pa preko svih tih slovenskih sela kojima neznam ni ime izgovorit a vjerujem ni većina moje generacije pa do Maribora. Već prije sam bio na vožnji kroz Sloveniju (molim bez smijeha onih koji znaju za tu priču) ali opet sam se morao diviti njezinoj ljepoti, brdima, prirodi kroz koju smo prolazili i nikako da shvatim kako oni, Sovenci, tako mali narod kojih više ima u inostranstvu nego u domaji imaju tako preljep krajolik? I još k tome znaju kao unovčiti taj isti krajolik! Seoski turizam je je...o dobro razvijen i rasprostranjen u cijeloj deželi! Birtije rade u svakom selu unatoč brzim cestama koje su već izgradili ili koje još grade! Za razliku od naših koje su se pozatvarale čim su napravili autocestu do Splita. Prirodu iskorištavaju i za proizvodnju električne energije (hidroelektrane na svakom zavoju rijeke). Seoska domačinstva uređena. Travice u dvorištima se nebi posramili ni golf tereni, a skoro svi imaju živad (kravice, konje, ovce i dr.) a ipak uspijevaju održati sve čisto i uredno. Dok kod nas na selu bez škornji (čizama) ni iz kuče nesmiješ izać.
Došli mi pred Maribor i stadosmo na Agipovu benzinsku crpku da dotočimo gorivo, nekaj bacimo u kljun, pričekamo Varaždince koji su rekli da budu tam došli, popušimo koju uz kavicu ili bez nje, napravimo krkljanac, ja malo slikam i nakon pola sata svega toga krenemo se provlačit kroz Maribor put Dravograda.
Cesta prema Dravogradu bi se trebala nazvati Dravocesta jer skoro cijelim putem ide uz Dravu, tu i tamo se malo odvaja al se ponomo vrača na obalu rijeke. Jednom rijećju predivna vožnja. Ceste blago zavojite, tu i tamo koja rupa ali ništa strašno, krajolik prekrasan. S lijeve strane rijeka (opet na neki način iskorištena, ne samo za el. energiju več i za navodnjavanje) a zdesna predivne kuče na brdima s predivnim okučnicama. Uživancija u vožnji do Dravograda. A onda ko da sam došel u Zagreb. Cijela glavna cesta kroz mjesto je raskopana. Srećom mjesto je malo pa nismo dugo vozili po iskopinama.
Od Dravograda do Austrijske granice došli smo za tili čas. Takva vožnja nije nimalo naporna kad uživaš u njoj i u krajoliku kojim prolaziš. Ah da kao što sam rekao vrijeme je bilo savršeno, ni prehladno ni prevruće. Reklo bi se taman kako treba.
Onda Austrija pa Lavamunder stra˛e do Lavamünda, prelazak preko rijeke Drave pa na Bleiburger stra˛e i tako do Bleiburga. A šta reć o tom dijelu puta nego da je to Austrija. Tko je ikad išao kroz nju zna o čemu govorim. Od cesta preko prirode do samog zraka nemam riječi osim savršeno. Vožnja kroz mala mjesta od kakovih desetak i manje domačinstava a u pozadini planine prekrivene zelenilom a vrhovi posuti snijegom. Dobio sam želju da ženu odvedem na skijanje ove godine pa makar morao i kredit dignut. A možda me nauči i skijat, tko zna...
Dolazak u Bleiburg i stajanje na parkingu pred restoranom te uz standardne postupke rastezanja i protezanja, škljocanje zglobova i tu i tamo kojeg jauka te škljocanja upaljača odmor od 30 minuta prije organiziranog odlaska na samo mjesto gdje se održava misa za pokopane na Bleiburškom polju i poginule tijekom križnog puta i one kojima se ni nezna gdje su pokopani. Ukratko svim žrtvama narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije.
Dok smo mi ulazili na polje u koloni od sad već oko pedesetak motora (nemojte me držat za rijeć jer mi matematika nije nikad bila dobra strana) u tijeku je bilo moljenje krunice dok je misa započela na mjesnom groblju. Viky kaže da je to tako planirano da svojim dolaskom ne ometamo tijek mise. Lijepo je to izgledalo i već okupljeni narod nas je dočekao sa pljeskom i ovacijama što smo došli odati počast poginulima. Među nama je bilo od Zagrebačkih veterana, veterana iz Varaždina, Rijeke, Bosne i Hercegovine, Čakovca, Austrije. Bilo je i bajkera iz drugih moto klubova koji su se sa nama dovezli na bleiburško polje odati počast poginulim hrvatima. Naveo bi svakoga poimence i pripadnosti moto klubu ali ih ne poznam sve tako da im se ujedno i ispričavam, ipak sam novi u MK Veterani Zagreb.
Nakon lijepog dočeka, mukotrpnog prelaska makadama i parkiranja na travu, potrage za podmetačima da nam se motori ne polegnu, napokon odmor.
Prvi pogled po dolasku na Bleiburško polje je bila građevina poput crkve na otvorenom, hrpa šarolikog pučanstva, Hrvatskih zastava, a onda pitanje ko iz vedra neba... jel ko za gemišt? Jaaaaaaaaaaa! tako sam bio žedan a ponuđen mi je hladan, ne, ledeni gemišt sa domačim vinom koji je jednostavno nestao u mojem želucu. Naravno morao sam se kontrolirat da ne navalim na još jer bi to ostavilo posljedice na moje rasuđivanje, a i moja draga je bila u blizini i gledala što radim.
Gledam ja po polju i mislim si, pa nema puno ljudi za 66 godišnjicu, kad ono dolazi procesija. Na čelu sa svečenstvom pračeno mladim u odijela obučenim i naoružanim slušalicama zaštitarima i hrpom ljudi koja ih prati put Bleiburškog polja. Trebalo je dobrih 20 minuta da svi dođu na polje i smjeste se da bi misa krenula dalje svojim tijekom. Tako da se najednom pojavilo jako puno ljudi i polje se dobrano popunilo. Nisam baš dobar za procjenu koliko je ljudi bilo zato neću ni pokušavat.
Ekipa se smjestila oko motora izvadila podmetače, dekice i vreće za spavanje te prionula odmoru nakon vožnje. Izvadila se meza, i prionulo popuni vitaminima i kalorijama. Neki su se upitili prema šatorima sa osvježenjima po jako čudnim cijenama, za austrijance navodno normalnim ali za balkance kao ja malo ludim. Jedan sok košta 2 eura dok kava s mlijekom košta 2,5 eura. Cijena klope je bila standardna, ali zato kobase nisu bile. Kobasa od 40 cm i promjera oko 5 cm stvarno nije standard kod mene. Ja navikao na biline pečenice i kranjske koje nisu ni pola ovih austrijskih. Peciva su bila po 1 do 1,5 eura ali od pola kile što me također iznenadilo, takvo pecivo bi kod nas bilo 25 kn. Cijene su bile u eurima i u kunama pa ko voli nek izvoli. Naravno bez štandova sa promiđbenim materijalom nemože proć nijedna procesija pa tako ni ova. Prodaju se majice, krunice, beđevi, slike, knjige raznih autora vezanih za bleiburške žrtve, kasete i cd sa razničitim sadržejem također vezano uz križni put. Ja naravno nisam mogao odoljeti pa sam kupio jednu crnu majicu sa šahovnicom na prsima, ništa ekstremno.
Nakon mise počele su govorancije predstavnika raznih udruga koje su naravno spominjale žrtve križnog puta i lošu politiku hrvatske vlade i predsjednika a nakon njih i razni političari (izviždani od strane pučanstva) uporni u obrani te iste vlasti koju su u sredini govora sami popljuvali pa je ponovo branili, tako da su dobili i pljesak pored zvižduka.
No dosta o političarima.
Kako su i govorancije završile krenulo se sa polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća te laganim pripremama za polazak, ko na povratak u domaju a ko kod Dače u Klagenfurt. Nakon paljenja svijeća krenusmo u koloni put Klagenfurta. Iznenada stadosmo u klagenfurtu na nogometnom stadionu ( kaj je neka tekma?) a ono naš predsjednik hoće da se svi zajedno slikamo za uspomenu. I tako se mi slikasmo i krenuli dalje kroz grad. Liepa cesta široka i ravna al brate mili moraš da se voziš po propisima ili si ga naje.. kad te hapi austrijski policaj. Svi se voze po propisima jer su kazne astronomske. Pa ko voli.
I tako nakon pređenih 60-ak km dođosmo do Dačine kuće, a ono prekrasna kuća sa velikom okućnicom i terasom. Na prilazu ispred kuće parkirasmo ljute pile, raskomotili se i krenuli u obilazak kad ono Dačo uredio sve iza kuće za doček. Stolovi i klupe te nadstrešnica jer su rekli da bi moglo kišit. A malo dalje rajski pogled na odojka koji se vrti na ražnju i kotlić u kojem se kuha fiš. Sline da ti procure samo dok gledaš. Cuge ko u priči. Dačo je stvarno dao sve od sebe i dobrano se istrošio da nas ugosti na takav način za što mu stvarno iz srca hvala i svaka mu čast. Cijela njegova obitelj se angažirala oko nas što se tiče klope i pića tako da smo mogli bez ikakve brige navalit i odmarat se uz razgovor (naravno ko je mogao govorit punim ustima). Sve je jednostavno bilo savršeno.
Nakon što se pojelo i popilo, kad je već počeo padat mrak dovuklo se drva na vatru i sjelo uz piće pored vatre. Već je i pomalo bilo kasno i svi smo bili umorni od napornog dana malo po malo smo krenuli na spavanac. Detalje spavanja neću pričat al jedno sam naučio. Sad znam kako je to spavati u pilani. Majo mila al neki ljudi hrču!
No dobro, i noć je prošla. Ustali se oko 8:30 i počeli se pakirat za povratak. Pogledam van a imam šta vidjet. Kiša lije ko blesava. Super, pokisnućemo. Ništa strašno, nije prvi a ni zadnji put. Dogovor je bio da ćemo zajedno krenut put domaje ali se ii to izjalovilo jer smo moja draga i ja morali bitii u Zagrebu do 15:00 sati jer smo imali neke obaveze prema kćeri. Tako da smo krenuli oko pola deset obučeni ko svemirci, u kišnim odijelima. Vožnja je bila dosta tečna jer moj GPS radi bolje nego ijedan elektronski. Točnije, moja draga se bolje snalazi po gradovima nego ijedan elektonski navigator. Tako smo prošli Klagenfurt , Völkemart i krenuli prema Dravogradu. Povratak je bio istim putem kojim smo i došli tako da nije bilo problema. Naravno osim kiše koja nas je pratila cijelim putem te jakim vjetrom kad smo ušli u Hrvatsku sve je bilo super. Moja ljube kaže da joj je čak bilo ljepše nego po suncu. Nakon nekoliko kratkih stanki zbog cijeđenja i uriniranja napokon dođosmo kući.
Zaključak ovog putovanja može biti samo jedan!
NEZABORAVNO!
P.S. fotke su naravno na mom facebooku i na serveru MK Veterana.
Ispravke o našem dolasku na polje su unešene. Zahvala Viky
Post je objavljen 18.05.2011. u 10:51 sati.