Vjetar zapleten u rosnim,
cvjetnim laticama
i jutarnji pjev ptica
dospjelih iz daljina nedohvatljivih.
Duga i beskonačna cesta
vodi me ravnicama
mojim nepreglednim,
u moj dio raja.
Tamo gdje su rosne,
cvjetne livade šarenije,
makovi crveniji,
žita rodnija.
Sanjam o jutru
kad ću ponovno poći bosa
kroz ta nepregledna,
zelena rosna prostranstva.
Sanjam kako ću ubrati
cvijet ivančice,
otkidati joj nježne latice,
voli me, ne voli me,
baš kao nekada.
Vreva prometa
i jutarnja užurbanost,
vraćaju me stvarnosti.
No i unatoč njoj,
život je ipak lijep.
Post je objavljen 16.05.2011. u 23:03 sati.