Naš život sliči posljednjem putovanju Titanica. Mi putujemo kroz život samopouzdani, bezbrižni, ponosni i puni planova. Brinemo se za zabavu, potiskujemo pomisao na opasnost, jer sebe smatramo nepobjedivim "titanima". Ne osvrćemo se na upozorenja, dapače ona izazivaju ljutite reakcije, kad neki postanu previše uporni sa svojim i nervi...raju nas svojim propovijedima.
Bog nam preko "radija" šalje signale da bi nas upozorio na "ledenjak" na horizontu. Ali mi reagiramo razdraženo poput radiotelegrafista Titanica: Začepi! Imam posla! A onda se odjednom nađemo u bezizlaznoj situaciji.
Najprije pokušavamo potisnuti zloslutne misli, dok nismo prisiljeni pogledati činjenicu u oči: Beznadežno smo izgubljeni i nesposobni da pomognemo sami sebi. Trebamo pomoć. Uzaludno je pitanje: Kako Bog sve to može dopustiti? Stojimo pred odlukom, jer se više ne radi o filozofiranju, već o životu i smrti. Možemo na sve načine bježati od stvarnosti.
Možemo sami sebi dokrajčiti život.
Možemo dostojanstveno u odijelu i kravati krenuti u susret neizbježnom...
ili možemo, možda po prvi put, razmišljati o Bogu i vječnosti i zapomagati: Save our sols (spasi naše duše).
Kao što ovaj poziv upomoć nije ostao neuslišan, već je pomoć pristigla, tako se ni molitva Bogu neće odbiti o strop. Bog već dugo čeka vaše zapomaganje. Bog nam je odavno stavio na raspolaganje brod za spašavanje.
Za njega nema razlike među ljudima. Pred njim je svaki ljudski život jednako vrijedan i svatko ima iste šanse biti spašen. Ali u brod za spašavanje morate ući osobno i zato što ste to vi odlučili.
Post je objavljen 16.05.2011. u 15:24 sati.