«Huc, zar nije vrijeme da odjebeš više te srednjoškolske Miller-Bukowski pizdarije», rekla je ona prije dosta godina.
I jedna druga je to rekla.
I još jedna.
I još jedna...
Zapravo, mnoge su to rekle.
Znao sam zašto to govore, koji su im motivi.
Pa ipak, ponekad bih im pokušao objasniti u čemu je kvaka.
Ti tipovi za mene nisu tek dobri pisci, rekao bih, oni su za mene
ljetni pljusak
svjež kruh
cigareta koju pušim dok čekam noćni vlak u dalekoj stranoj zemlji
šum razbijenih valova
miris pokošenog sijena
lelujava slika djetinjstva
i slična sranja...
No većinom bi ih reaktivno uvrijedio na vrlo kreativan način, nakon čega bi zauvijek nestale iz mog života.
Način toliko kreativan da i danas kada ih susretnem na ulici bez iznimke skreću bijesan pogled na suprotnu stranu.
To mi odgovara.
Zanimale su me samo njihove sise.
A ponekad ni to.
S vremena na vrijeme i dalje doplovi ta rečenica.
Nekada je sa svojih usana otisne
punica,
nekada bliski prijatelj,
nekad žena,
nekada članovi uže familije...
Ne raspravljam više o tome, ne vrijeđam.
Samo se nasmiješim i pogladim ih pogledom punog razumijevanja.
Ja sam ovdje,
vi tamo,
a ovo između nije tek stol.
No uvijek možemo popiti pivo.
Samo ne ovo s limunom.
Post je objavljen 16.05.2011. u 13:59 sati.