Radim. Ko konj.
A pritom ne zarađujem baš nešto naročito.
I ne bavim se fensišmensi klijentima, nemam slobodnog vremena za sjeduckanje na kavama s dobro potkoženom besposlenom ekipom, niti se prešetavam naokolo u lijepoj dizajnerskoj odjeći i s lijepom frizurom na glavi.
Zapravo, radim za kikiriki. I izgledam sama sebi ko hrpa zgaženog dreka. Smrdljivog. Već tjednima vrtim istih 6 komada odjeće u mašini jer nemam vremena za izvući sezonsku odjeću iz space bagova ispod kreveta, a još manje imam vremena za shopping. Uostalom, nemam baš čime ni obaviti shopping jer mi banka jede sav legalno zarađen novac. Za krpanje onog astronomskog minusa na tekućem, kao i preostalih dugova na kreditnim karticama.
Ok, mogla bih izvaditi drugi tekući, pa onda dijelom plaće krpiti dug na ovome. Mislim, nije da sam pod ovrhom ili takvo nešto. Barem nisam još. A mogla bih nemilice trošiti i lovu od mog Nezakonitog. Ionako imam pristup svim računima i sve njegove kreditne u svom novčaniku. U City Centru me baš nekako mame XYZ i Monsoon, Douglas je prepun prekrasnih kremastih ruževa u pastelnim bojama, a pred izlogom Michal Negrin konstantno doživljavam višestruke orgazme... Ali nekako mislim da bi bilo krajnje vrijeme da postanem zrela osoba. I prihvatim punu odgovornost za svoje nepromišljeno ponašanje kad je novac u pitanju. Riješim dugove. Zauvijek začepim minuse. Prestanem stavljati svoju patološku potrebu za gomilanjem lijepih i skupih stvari ispred gole egzistencije.
Mada to baš i nije tako strašno kako se čini na prvi pogled... Mislim, ionako sam još uvijek grozomorno predebela da bih izgledala dobro u modelima koje želim imati na sebi, tako da sam zapravo financijsku dijetu uskladila s onom prehrambenom. Taman ću se do početka ljetnih rasprodaja stisnuti dovoljno da uđem u onu Marellinu uberslatku haljinicu za kojom čeznem još otkako su proljetne kolekcije stigle u dućane...
Ali dobro, vratimo se na posao.
Dakle, radim. Ko konj.
Ali sam sretna. Ko prase u blatu.
Ovaj put neću pričati o tome što radim i gdje radim, jer Split je mali grad a posao je specifičan.
Ali sam sretna i to je najvažnije. Ne smeta mi stres, dapače, stres je dobar za liniju. Ako budem te sreće, kroz neko vrijeme bih mogla imati struk, dupe i bedra ko moje dvije kolegice. A sve bez puno svjesnog odricanja. Mislim, uz ovakav tempo hrana je čisto gubljenje vremena. Istina, od stresa malo strada ten, a dobiju se i nekakvi podočnjaci, ali te se stvari daju srediti kvalitetnom preparativnom kozmetikom i dobrim izborom dekorativne, pa se ne brinem previše.
A nije da baš radim u branši u kojoj sam okružena muškim komadima, eventualno susrećem gospodu zrelijih godina i prezrelog stasa, tako da me zapravo i nije briga.
Najvažnije je da mi je čovjek kojeg volim rekao da sam mu prelijepa upravo u trenutku kad sam neopeglane kose i lica masnog od noćne kreme, u staroj pidžami i japankama za plažu, motala s kuhačom u ruci oko špahera.
Ok, vratimo se ponovo na posao.
Sve je započelo s telefonskim pozivom kojim sam obaviještena da sam primljena za popisivača.
Zapravo, primljena sam za kontrolora jer sam već popisivala na prošlim popisima, a imam iskustva i u anketiranjima i sličnim poslovima. Ali budući da sam od susjede iz zgrade koja radi u Državnom zavodu za statistiku saznala kakav je to zapravo posao kontrolora, ipak sam zaključila da je bolje biti popisivač. Jer kontrolori imaju fiksnu paru, ali i beskrajno zaglupljujuć posao, a ja sam cura koja se ipak puno lakše snalazi s ljudima nego s papirima. A znala sam da će se među popisivačima uvijek naći i lošijih i sporijih i onih koji će odustati, i da će najbrži dobiti još popisnih krugova i eventualne ostatke od ovih malo manje brzih, i tako to... pa sam se odlučila za pješadiju. Uostalom, kontrolori imaju pretežno sjedeći posao a popisivači su stalno u pokretu, što je dobro za mršavljenje, a to svakako nije argument za odbaciti...
I, kako to već ide u životu, kad ti ne ide – onda ti ne ide, i točka.
Kad ti krene... E onda te krene i više nego što si planirala.
U prvom tjednu popisa pozvana sam na četiri razgovora za posao.
U dvije firme sam obavila samo razgovor, u jednoj sam obavila i razgovor i testiranje jezika.
U trećoj sam zakasnila na testiranje, ali test je bio poprilično zabavan. Jedan od onih psiholoških testova osobnosti s trik-pitanjia, kakvih sam obavila mali milijun u životu na raznim selekcijama, ali ovaj je bio drugačiji. S pitanjima poput da li sam ikada prisvojila nešto tuđe – naravno da jesam; da li sam ikada o nekoj osobi govorila njoj iza leđa – mislim, a ko od nas nije tračao?! – ili da li imam neke osobe koje mi žele zlo – hm... pa... zamjerila sam se nekim ljudima...
U svakom slučaju, ne znam zašto ali kupili su me tim testom. A iz nekog razloga su mi se i curke s kojima sam imala vrlo kratak kontakt svidjele na prvu.
Za par dana sam pozvana na završni razgovor.
U međuvremenu sam na završni razgovor bila pozvana u još dvije od tri firme. U jednoj su me htjeli primiti odmah idući tjedan, ali nešto mi u atmosferi nije leglo... U drugoj su me također htjeli. Bili su spremni čekati da završim s popisom, plaća je bila mrak, radno vrijeme je bilo poprilično ležerno, i svakako bih bila pristala, ali...
U mojoj sadašnjoj firmi su se odlučili za mene!
I ne, nisu bili spremni čekati da završim popisivanje, htjeli su me odmah krajem tjedna. Nisu mi ponudili neku dobru plaću, dapače. I nisu mi mogli obećati da ću nakon što isteknu tri mjeseca još uvijek raditi tu.
Ali su, iz nekog od onih neobjašnjivih razloga, bili upravo ono što sam htjela! Prava stvar za mene! Tako da se uopće nisam dvoumila.
Doduše, nisam htjela pustiti ni da mi moji popisni krugovi ostanu nedovršeni. Jer ne volim da moj posao dovršavaju drugi. Pa sam nekako kroz popodne uspjela obavljati i to. I zaradila popriličnu svoticu. Malo manju od kontrolorske. Ok, da nisam 10 dana radila dva posla možda bih bila nabila i veću cifru, ali to mi više nije bilo važno.
Jer sam pronašla posao u kojem stvarno uživam. Koji me ispunjava.
Doduše, koji osim mene zadnjih tjedana ispunjava i svo moje radno i slobodno vrijeme. Koji mi čak krade i od vikenda.
Ali ga ludo volim.
A u međuvremenu se dogodila sudbina.
Ok, dogodila se istog onog petka, prije nekih dva mjeseca, kad su me nazvali iz splitskog Državnog zavoda za statistiku da sam primljena za popis.
Prvo je oko 10.15 ujutro nazvao muškarac koji je zvučao užasno umorno i glasom čovjeka koji se beskrajno dosađuje me obavijestio da se tog i tog dana u toliko i toliko sati moram javiti na to i to mjesto radi popisa stanovništva. Pa sam bila vrlo euforična i sretna. A kako sam u stanju sreće i euforije vrlo nekoordinirana, i kako sam u tom trenutku upravo pila kavu i pušila cigaretu (ok, priznajem, moje nepušenje je trajalo otprilike četiri i po dana...) na balkonu na kojem se sušila puna mašina najlonskih čarapa, tako sam poskočila s ligeštula i cigaretom progorila najlonke koje su visile negdje lijevo od mene i srušila kavu sa stolića, pa sam morala baciti najlonke u smeće i skuhati si drugu kavu.
Taman kad sam s novom šalicom kave ponovo sjela na balkon, ugodno se zavalila, otvorila nekakvu novu vampirsku ljigu Stephenie Meyer (ok, priznajem, zaljubljena sam u Edwarda, želim i ja svog vampira dijamantne kože i ljubičastih podočnjaka koji će biti spreman žrtvovati svoj besmrtni život zbog mene, i što onda? Zar to ne želimo svi?) i pripalila novu cigaretu, negdje oko 10.35 je ponovo zazvonio mobitel.
Broj nije bio memoriran, ali djelovao je poznato. Previše poznato. Previše brojeva 7, četvorka na pravom mjestu... U želucu me nešto čudno stislo, i iz nekog razloga nisam imala hrabrosti, želje ni volje odgovoriti na poziv. Premišljala sam se malo previše. Dok mobitel nije prestao zvoniti.
Nakon par sekundi opet je zazvonio. Ponovo isti broj.
Nakon dva ringa ipak sam se javila.
Muškarac koji mi je odgovorio zvučao je jednako umorno kao i ovaj prvi, ali ne i kao da se dosađuje.
Dapače, zvučao je upravo kao jedina osoba koju poznajem a koja uvijek ne telefonu prije podneva zvuči umorno.
Kao jedina osoba čiji glas me može natjerati da ostanem bez riječi.
Jedina osoba čiji glas...
Ma, čemu filozofiranje – zvučao je kao Nezakoniti!
I bio je Nezakoniti.
I rekao je: Slušaj ja upravo parkiran tebi ispod kuće, vidin te na balkonu, aj molin te jeli se možeš spustit po ure do kafića isprid portuna, tribali bi stvarno ozbiljno porazgovarat.
Naravno da sam rekla da me evo za pet minuta.
I da je on rekao da požurim jer da on ima brdo posla a stvarno se moramo vidit.
I da sam sišla tek za 20 minuta, jer sam se morala srediti i našminkati, jer sam birala nekakvu odjeću u kojoj ću izgledati zanosno i mršavo, ali koju sam uflekala maskarom jer su mi se ruke tresle od treme, pa sam morala naći alternativu među odjećom koja je bila čista.
I naravno da je nazvao nakon 20 minuta, taman dok sam zaključavala stan, pa sam opet ispustila iPhone iz ruke, i opet sam uspjela razbiti i ovog novog...
A razgovor je tekao nekako otprilike ovako. Bez ikakvog uvoda, bez pozdrava, bez pripreme, isti trenutak čim sam sjela za stol:
On: Slušaj, ja mislin da ću ispast zadnji kreten, ali ono, ja ću ovo reć pa šta bude.
Ja: Reci...
On: Ma vidi, nije problem ako me od...eš, ali ću probat.
Ja: Reci...
On: Ja i ti bi morali opet probat bit skupa.
Ja: Ja isto mislin da bi mi morali opet probat bit skupa.
On: (šuti)
Ja: (šutim)
On: ...
Ja: ...
On: ...
Ja: ...
(nakon što smo oboje popušili otprilike po pola cigarete)
On: Dobro, kako ćemo onda to napravit...? Oćemo negdi razgovarat o tome?
Ja: A ne znan... Mogli bi izać negdi?
On: Kad?
Ja: (par sekundi razmišljam o tome da opalim neki čudan termin. Npr. za pet dana. Da glumim teško dostupnu.Da se, ono, malo pomuči... Istovremeno gledam njegove ruke. Njegova ramena. Njegov vrat. Njegov poboljšani, unaprijeđeni, novonabildani struk. Njegov... khm, pogled mi ide malo niže od struka... Pa se predomišljam.) Ajmo negdi večeras?
On: (kasnije je priznao da je mislio reći da ne može. Da je mislio glumiti malo teže dostupnog. Predložiti da se vidimo npr. sutra... Ali da nije mogao prestati buljiti u moje strateški ispushupirane cice): Može. Šta si ti mislila? Oćemo ić nešto pojist?
Ja: ...
On: Oćemo ić... nešto gledat?
Ja: Šta ima u kinima?
On: Ne znan... Šta bi ti gledala?
Ja: ... ... ... Ne znan... Sumrak?
ON: Ajme... A jeli moramo baš?
Ja: ... A ja bi baš nekako... (naravno da bih ja baš TO! Ono, romantike i pritajene erotike taman koliko treba za pravu atmosferu...)
On: Uf... Jel baš to oćeš?
Ja: A ja bi...
On: A dobro. A di ću to nać?
Ja: Ja ga iman na hardu...
On: Oćemo onda doma?... Sori, u mene doma?
Ja: Ajmo ća!
On: Aj, ja ću napravit nešto za jist.
Ja: Može. Onu tvoju manistru? (tjestenina sa sirom je jedino što on zna skuhati a da je jestivo. A radi je prilično dobro. Sve drugo bi bila katastrofa)
On: Može, ali samo ako ćeš ti radit palačinke.
Ja: Može. Koje?
On: S orasima. Mlinac za orahe nisi bila odnila, još ti je u kužini. Tavu za palačinke moraš donit ti.
Ja: Al je nemaš? Šta, bivša ti nije obnovila suđe? (naime, kad sam odlazila odnijela sam skoro svo posuđe koje sam kupovala u godinama zajedničkog života...)
On: A je, moš mislit. Ona nije ništa kuvala. Aj, kupiću ja neku tavu za palačinke...
Ja: Aj nemoj ti kupovat ništa, molin te. Ti'š uzet neku jeftinu iz Konzuma, nešto od late, to će mi sve zagorit. Znan kako to izgleda kad ti kupuješ nešto za kuću. Ja ću donit.
On: Aj može. Dogovoreno. Šta triba kupit?
Ja: Ma ja ću donit...
On: A e, nema šanse. Ti ne radiš, šta'š ti trošit pare, napiši. Ne, još bolje, ja te kupin u 7 pa ćemo ić skupa u spizu. Da ne ispadne da san opet kupija sve krivo.
Ja: Aj može. U sedan.
On: Dobro. Ja ti moran sad ić, kasnin, iman sastanak. U sedan? Na parkiralištu?
Ja: U sedan na parkiralištu.
(pružamo jedno drugom ruku i rukujemo se. Onda se gledamo zbunjeno. Mislim, ono... rukujemo se? On zove konobara i plaća, odlazi, nakon par koraka stane, osvrće se, namiguje, ja namigujem njemu. Ostajem dovršiti kavu...)
I što još da kažem?
Da sam sretna, zadovoljna i ispunjena, poslovno i emotivno?
Radim posao koji obožavam. I ponovo sam na staroj adresi na Zenti. U svom domu. Našem domu. Kao da nikada nisam nigdje drugdje ni bila.
Kao da nikada nisam ni otišla.
Prošle su tri godine.
Ni ja ni on više nismo isti. Zapravo... jesmo na neki način. Još uvijek smo ja i on. Jedno. Ono isto jedno koje smo bili na početku. Nešto malo stariji, možda mrvicu čak i zreliji, spremniji na neke stvari na koje u prošlosti nismo bili spremni. Ali još uvijek jedno. Na neki način to nikada nismo prestali biti. Barem ja nisam. Nisam se osjećala kompletnom bez njega. Nešto je falilo. Ne znam, ali nadam se da je ista stvar i sa njime. Još uvijek ne otvaramo neke teme, ali razgovaramo. Možda ne više nego što smo razgovarali prije. Tada smo razgovarali puno. Ali ne dovoljno. Ne o pravim stvarima. On je i dalje često i puno odsutan poslom. I ja sam opet prezauzeta poslom. Ali to više nije kao prije. Zajedničkog vremena imamo malo, ali imamo ga više nego ikada prije.
I, za razliku od prošlosti, čini mi se da će naša budućnost biti puno uspješnija
Post je objavljen 15.05.2011. u 22:26 sati.