Marketing
Because I have a voice!
film Kraljev Govor - rezonanca I
ajmoreć da si natjeran rasti. i dorasti putu. putu koji ne želiš. koji nije "tvoj" put. pa makar taj put zvučao perfektno i ludo i "blago tebi" put. kao recimo "kraljevanje".
pa makar taj put zvučao suludo. kao recimo "vilovanje" i bio onaj drugi kraj svijeće u jednom životu koji bi se mogao nazvati "burning the candle at both ends". onaj kraj koji sagorijeva noću ili u svitanje i ostavlja te bez kisika.
put na koji si ni kriv ni dužan bačen rođenjem, genima, pretcima, rasom, davnim predskazanjem, drevnom kletvom, prvom pročitanom knjigom.. onom o Potjehu, kućnom štamparijom u roditeljskom domu, pa će za tebe miris doma zauvijek biti miris novih knjiga i štamparske boje, a ne mliječnih kiflica, put na koji si bačen krivim imenom, krivim koljenima i krivom krvnom grupom koja nije plava od plavog rodoslovlja nego modra od sjete, whatever...
i moraš kročiti njime, nema se tu što dodavati i nikoga ne zanima imaš li ti dovoljno djelića u rukama da ga popločiš, pa da se ne zablatiš, da se u živom mulju ne udaviš, da se ne posklizneš, da ne padneš, da nogu ne slomiš, da kraste ne zaradiš, da se ne izgubiš
... ili ćeš te djeliće morati uzeti od sebe.
i hoće li onda to popločenje po kojem ćeš koračati biti zvučni mozaik tvojih krhotina ili ćeš ga namjesto složiti od puknutog oklopa koji te stezao dok te štitio.
i eto... ja uvijek mislim da baš svi imamo neki svoj put koji nas tjera da rastemo, i da je baš taj put i razbijanje oklopa i rast i djelići koje onda zbog rasta možeš otkinuti od sebe i dati tom putu... da je baš to smisao života.
ili... ili možda govorim samo iskustvo jedne osobe koja si traži izliku za stalno razbijanje i gubljenje sebe po svojim putevima, i koja jedino na papiru zna da je sjever uvijek gore.
film Kraljev Govor - rezonanca II
i onda ta scena. najsnažnija. scena u kojoj u kojoj su dva muškaraca dovedena do emotivnog ruba, scena u kojoj
prvi - okrunjeni kralj frustriran, ljut i prestravljen od prvog govora kojeg treba održati, svojim ponašanjem testira drugog:
- Listen to me! Listen to me!
- Why should I waste my time listening to you?” - gotovo posprdno, prijatelju, a kralju, kaže "običan" čovjek.
a onda odgovor... odgovor jasan i bez oklijevanja, snažan, jednostavan, neoboriv i nepokolebljiv odgovor:
- Because I have a voice!
odgovor koji je pogodio mene. odgovor koji je lupio u moje glasne žice.
odgovor koji znači - ne trebaš me slušati zbog toga što jesam. slušaj me zato jer imam Glas.
i to je taj herojski trenutak. to je taj trenutak promjene u jednom ljudskom životu jednog kralja, to je taj trenutak transformacije, trenutak one silovite promjene koja se ne dogodi postepeno, nego te lupi u solarni pleksus, trenutak osvješćenja svog glasa i njegove snage i vlastite snage da ga uobličiš...
i da ga nosiš na svom putu.
otkada znam za sebe, baš kao i taj kralj, borim se s tim svojim glasom koji je poprimio svoj konačni oblik duše s posebnim potrebama. moj glas ovdje zove se tessa k., no ja ga tražim oduvijek baš kao neispunjeno obećanje vjere, baš onako kako se traži zlatni gral u križarskim pohodima.
i pronalazim ga i gubim, pokušavam ga oblikovati i dati mu snagu i melodiju i udah i izdah i interpunkciju i stanku i nježnost i čulnost i šapat...
ali moj glas je na svoje brdo tkan, i on je jači od mene pa i kad je stoput nježniji i ranjiviji, i otima se, i muca baš kad bih ja prosiktala i smrsila u lice, a brza kada bih ja zašutjela u stoljetnu šutnju, i težak mi je pretežak jer skreće pažnju na mene, i baca svjetlo na neke komadiće u mojoj strukturi koje bih sama sakrila, i uvlači me u bitke, uvlači me u spletke, uvlači me u ljubavi... uvlači me u razočaranja, a nekad... nekad je opet toliko oslabljen i nečujan i slomljen i dječji i nezreo... da se sama slomim nad njime.
i nekad to bude tako nepodnošljivo teško da poželim da tog glasa nemam, a pogotovo... pogotovo da on nema mene tako laku i slabu, koju može dobiti kad god poželi.
povijest moga govora je povijest moje želje da ga osjetim suvišnim. gotovo četiri godine mog pisanja ovdje su ravno sedam godina mojih neuspješnih odlazaka.
i posljednjih nekoliko tjedana s naglaskom na posljednjem, ja mrzim taj svoj glas iz dubine jedne plitke i jeftine duše, i mrzim položaj koji je zauzeo, i mrzim što namjesto stvarnosti on i kraljuje i stvaruje.
i poželjela sam je zgurati sa svog puta, tu tessu k, tu vilu i vještica, tu prostakušu i plemkinju... i poželjela sam je ušutkati nju koja nije okrunjena kraljica, ali joj oči sjaje kao u ruskih kraljevskih mački dok me uvlači u svoju igru, pokušala sam je izrugati svojim posprdnim glasom "obične" žene.
...ali onda ta scena. najsnažnija. scena u kojoj u kojoj su dvije žene dovedene do emotivnog ruba:
- Listen to me! Listen to me!
- Why should I waste my time listening to you?
- Because I have a voice!
...
na filmu je Lionel onda rekao:- Yes you do.
jer... čuo je baš ono što je htio čuti.
a Suzana... Suzana je rekla: - Yes you do, Tessa K. Yes you do.
i neću te slušati zbog toga što jesi. ili nisi.
slušam te zato jer ti imaš moj Glas.
Suzana K
Post je objavljen 15.05.2011. u 19:47 sati.