Marketing
Malo introspekcije
Subota ujutro. Budim se u 8 jer sam ionako naviknut na ustajanje u 6 i 20 od ponedeljka do petka (ustajanje u tako rane sate i sve što je više od 4 sata posla na dana smatram krimenom protiv čovjećanstva, nije mi jasno zašto moramo naganjati taj prokleti BDP kada bi bilo dovoljno da delamo svaki od nas po četiri ure i nitko ne bi bio gladan ni žedan.Ova razmatranja dolaze iz jednog davnog članka iz Pogleda u kojem je jedan francuski sociolog živio sa nekim plemenom u južnoj americi gdje su ljudi imali dovoljno za sebe nakon samo 4 radna sata, ah idila), navijam novi album od Hladnog Piva za kojeg slutim da će mi biti album ljeta koji se sluša u autu dok se ide dole za Makedoniju kako smo planirali u Augustu.
Dok se tuširam voda vrije i čeka da ubacim kavu u đezvu, centrifuga radi punom parom, pere se suđe od prekjučerašnjeg druženja kod mene i sad taman imam nešto sitno vremena da razmišljam o svom životu.
Dan je idiličan, svi još spavaju po okolnim blokovima, samo tu i tamo koji nonić (kao i u ostatku svijeta) dolazi s place sa svojom kesicom (pošto smo na kontinentu pretpostavljam da nisu kupili sardele), obitelji sa djecom se spremaju na kakav izlet dok ja čekam u 11 sati da me pokupe šefovi pa idemo do jednog mjesta na obali Krke gdje će biti fešta s roštiljem u sklopu zadnjeg dana jednog terena koji je trajao sve u svemu 6 mjeseci (ako se ne varam) a ja ga poznajem od 1 aprila i do prije tjedan dana jadničak je bio prepušten glavnom neodgovornom, meni.
Proživljavam doba promjene. Činjenica što uživam kao nikad u mirisu moga rublja na štriku jest taj zato jer su mi to pokušaji prvog pravog samostalnog življenja. Studiranje se ne broji. Tamo sam svaka dva tjedna bio doma sa prljavim vešom u kesici (na užas hrvatskih graničara) gdje bi se u roditeljskom gnjezdu nahranio i napojio na tuđi račun. Lako tako.
Ovdje pak sve ostaje na meni.
Ako ne mrdnem prstom riskiram da mi se stan pretvori u čumez sa prljavim suđem do plafona i prstom prašine. Uvjeti na poslu postaju sve bolji, kao pripravik sa duplo od hrvatske prosječne plaće zaista se ne mogu žaliti. Stan je iznajmljen ali ga ja ne plaćam nego firma, dobivam dodatak za marendu a nabiti keša mogupreko dnevnica još više ako me pošalju negdje izvan Brežica (a pošto sam turistički raspoložen onda se nadam i toj opciji).
Čak i bonovi za mobitel će mi biti plaćeni. Sljedeći razvojni planovi su: vratiti roditeljima neke pare, kupiti novi laptop (ovaj je pao na špicu i sad ekran radi na ľ a serviser mi je u prvoj stotinki rekao, hiti ovo kupi novo ali nedam se ja), kupiti kola da ne budem osuđen samo o drugima i na marširanje Brežicama (iako moram priznati da 10 sati na nogama i konstantno hodanje su mi učinile od nogu solidan stroj), ako uzmem još godinu dana u Brežicama onda bi shodno kolima uzeo i neki jeftiniju varijantu kuće izvan općine što bi značilo da ću morat ostati i plaćati sve to što znači da su Brežice na nekoliko godina moja postoja.
No, ne vidim se ovdje, možda je razlog futilan ali ne mogu zamisliti život bez da se probudim i vidim more bar na tren (sad mi u glavi jedan post od Broda u Boci), tko je na Kvarneru zna o čemu pričam.
Festivali i koncerti. Strašno bi volio u Budimpeštu na Queens of the stone age ali realno nemam dovoljno keša za ispuniti sve svoje želje tako da mi ostaju Opatijske Barufe, da budem isto tako malo doma i vidim svoje prijatelje koji su me noćas mrtvi pijani probudili kako bi se smijali tome kako ja kažem riječ „kamaleon“ (jedan narodnjački disko u Rijeci gdje sam završio nekoliko puta nacugan i naravno svi su me gledali jer sam stršio sa tom kosom tamo gdje su svi nagelirani toliko da sjaje u noći, možeš ih koristiti ko mačje oči u tunelu). Nisam im rekao to ali u 4:40, kada su me probudli mi je bilo drago što im falim.
Pozvani su na feštu zadnjeg dana ali mi se čini da se nemaju para za benzu da potegnu iz Rijeke. Kad sam rekao da firma sve plaća mislio sam da će mi doći istog trenutka kad sam to izgovorio .
Jučer nakon šihta (posla) sam se dogovorio sa Kojoticom da idemo negdje na pivo ali sam se tako zaželio nekog novog mjesta da mi nije išlo da uđemo u jednog od 4 birca koje znam ovdje. Kad je predložila „Samobor?“ objeručke sam prihvatio prijedlog… jeeee idemo u domaju makar niti 15 minuta odavde.
Jednom tamo vratile su mi se like iz fašnika od prije dve godine kada su rasturali na trgu Gustafi. Prvo u skautu kojeg vidim prvi put po danu, kad sam tamo zadnji put bio bilo je 1 ujutro i sve je bilo drugačije.
Sad shvaćam da je to birc u sklopu peterokatnice sa velikom ponudom pive. Onda do istoimenog birca kod šetnice, na mostiću još jedna pivica. Slušam Kojotkine priče i uživam u izlazećem suncu sa fotoaparatom ko turist i bez planova. Samobor je živahan i sviđa mi se, prošla me ideja da kada kupim kola iznajmim stan u Samoboru i budem dnevni migrant.
Mantranje planova mi predstavlja ogromnu draž makar se ništa od toga ne obistinilo, bitno je da je sve moguće ako ustrajem u nečemu. Kada je šef rekao da bi se za nekoliko godina mogli širiti u Austriju i u Hrvatsku odmah sam si vidio cijeli niz slajdova gdje ja i Buba (koji kaže da se ne vidi ovdje do kraja života) furamo filijalu firme iz (a gdje drugdje?) Rijeke i nabijamo zdravu konkurenciju državnim ustanovama.
I tako smo nakon odlične pizze, ne sjećam se imena restorana ali je 200 metara na kraju šetnice od Šetnice (birca) otpičili kroz granicu natrag u Brežice. Dan pun doživljaja, nije mi se više ni dalo lumpati pošto sam drugog dana htio biti kako tako prisutan sa umom. Otvorim vrata od haustora i pripremim ključeve od stana, dotaknem mali ključ od pošte i zapitam se ima li konačno nešto i za mene.
U moru reklama i bezveznih novina koje ću hiti u smete čim izađem danas iz stana, pismo za mog stanodavca koji i trebao plaćati rtv pristojbu državi za televiziju koju ionako nemam u stanu a i niti mi ne fali i na kraju, konačno, pismo upučeno meni od jedne prijateljice koja je odlučila ponovno pisati pisama. Tako sam iz kreveta sav sretan i dobre volje sa tim komadom papira cerekao se napisanom:
Pišem ti pismo
Prošli tjedan sam išla u Rakalj kada si me zvao. Nikica [njen dečko] i ja smo stopirali i u Breseću vidjeli zmiju. Nemoj živjeti tamo, ujest će te . Znaš, upravo gledam Orkanske visove i ful su mi napeti jer se ne sjećam kako završavaju [Ni ja, pomislio sam u tom trenutku]. Davno sam čitala knjigu i uopće se ne sjećam. Mi Percani tako brzo zaboravljamo [Kad se sjetim njenog brata onda mi je jasno o čemu priča]. Najbolje od svega što su mi titlovi na sprskom jeziku. Nadalje, samo da ti kažem da sam se skroz posvetila nadopunjavanju završnog mi rada o Židovima. Pokazat ću ti sve jednomkada to dovršim, ili ba prepričati to ukratko [zapicajzle: ovdje nema nekih antisemitskih konotacija]. Rijeka ima jako zanimljivu povijest, puno zanimljiviju od današnjice [slažem se],osobito kada je o Židovima riječ . Nego hoćeš li dolaziti za Barufe [pa naravno da hoću]? To bi bilo zabavno, odnosno, Zaki, ti si zabavan [ovdje se već crvenim]. Ne znam kako kanim fizički podnijeti taj vikend budući da u nedjelju nakon Barufa (a to je 29.05 i Tihomirov rođendan [brat]) imamo koncert u Jastrebarskom. Danas sam si kupila nove patike, startasice, na bijelo-plave pruge; u bojama izraelske zastave :D [ovdje već sa smiješkom pomišljam o manijakalnosti naspram Izraela i već okrečem broj Mosada]. Zato što su mi se starke skroz raspale i sad ću ih zavjesiti za neki semafor da ih može naći neki beskućnik i nositi ih dok prosipo Korzu. Mislila sam ti još u pismu poslati jednu šparogu (ovog puta ubranu u Raklju [zadnji put kad smo se vidjeli išli smo se šetati po groblju na Kozali gdje smo kod Whiteheadovog mauzoleja brali šparoge], ali kasno sam se sjetil jer sam već napravila juhu od njih (moja prva juha ikad! ). Preporuči mi neki europski grad u koji bih otputovala iz Frankfurta. Letovi do tamo su samo 9 eura, ako uskoro bookiram. Skoro je pola noći, a ja sam baš ogladnila [moram priznati da me fasciniraju ženske potrebe da govore o svojim fiziološkim potrebama npr. „piški mi se“]. Mislim da je vrijeme da idem u krpe. Šteta što mi smrde noge [ajoj]. Veselim se našem ponovnom susretu, druže Zaki!Medica
Probuđen u kišno nedeljno podne naviru mi događaji od prošle noći. Kiša koja prijeti na pola sata da će nam uništiti piknik, radost radi sunca koje je seljedilo nakon toga. Ležanje pod hladovinom na obali Krke dok vatra pucketa. Neki su otišli vezati sa kajakom dok sam ja bacio prvu porciju ćevapa nakon što su balancane, tikvice i sir na žaru poslužene prvo vegetarijancima.
Dolazak Kojotke na feštu sa sinom. Igranje nogometa sa bosim nogama po travi je bio neopisiv gušt, niš ne košta, tako malo treba a čovjek se ne sjeti tako elementarnih stvari poput te. Na svoje veliko iznenađenje, kao ekipa, nismo dobili nijedan gol već smo ih zabili tri. A i mislio sam da sam izvan kondicije pošto balun nisam bacio kojih tri godina a kad ono čak sam se uhvatio kako mi je gušt driblati (mada bi lopta pobijegla ali šta ćeš). Udaranje po đembama sa naše strane se nadjačavalo sa trubama susjednog piknika po slovenskoj maniri ali sa pjesmama "tko ne piva taj dalmatinac nije". Autohtono svakako.
I onda su ljudi počeli odlaziti a ostali su samo zakorjeli i ja sa njima.
Biti "odrezan" od kuće gdje imaš svoje najdraže te natjera da se oćeš nećeš posvetiš više samome sebi. Unutarnji glas je jači nego ikad. Ozljede zapeku još uvijek kada vidim trag osobe koje više nema ali nema više one apatije za izgubljenim. Svaki puta kada lupi po srcu želja za preživljavanjem i samoafirmiranjem postaje sve jača. Ako je jednom jedna stručna osoba rekla da sam jak kao lav onda ću i opravdati tu diagnozu. Nema te tuge koja će me nadjačati i vratiti me na početak kako je bilo krenulo za moj rođendan kad sam postao nesretan do neprepoznatljivosti. Svaki mejl i svaka poruka koja je ostala bez odgovora su me dodatno nameračili da promjenim kurs svoga putovanja. Ono najžalosnije je da su ljudi prema tebi dobri tek kad otvrdneš srce umjesto da je suprotno. No budimo realni, svaku stvar radi koje sam bio tužan sam i sam proizveo i ne bi to proživljavao da se i sam nisam ponio nepravedno. Odgovornost za naše postupke je neibježni dio odrastanja i shvaćanje da za svaku našu akciju možemo očekivati primjerenu reakciju. Falit će mi njezine manire i osmijeh ali od uspomena baš i nema nekog kruha tako da idem dalje i ne vraćam se natrag ni pod razno jer tamo nema ama baš ničega više za mene.
Imam roditelje koji su dali sve od sebe da budem tu gdje sam sada. Imam prijatelje kojima falim i koji meni fale. Imam osjećaje i sjećanja koje mi nitko ne može oduzeti. Ostalo će se posložiti po inerciji čim navučem rukave.
Nemam pravo na tugu a neraskidivim dio svoga bića je ona nada koju čutim od kada znam za sebe. To je onaj majušni inč u svima nama koji nije na prodaju. Sutra počinje novo iskustvo.
Slovenska vojska u akciji. Nešto na razini naših migova. Fotke nemaju neki logični sljed. Jednostavno prikazuju neka unutarnja stanja nevezana striktno za napisano. A i ovo što je napisano teško da ima neku nit. Ali neka bude ovdje za mene...
Post je objavljen 15.05.2011. u 16:01 sati.