U kišnom predvečerju
ponovno žurim istom,
beskonačnom mokrom cestom
koja me ne vodi nikuda.
Prolazim pokraj, kapima okupanih,
zelenih krošanja,
a svaki list u krošnji
kao da priča jednu ljudsku priču.
Iz nepregledne ravnice,
cesta me vodi planinama
koje se spremaju na počinak
u sivoj i kišnoj,
predvečernjoj sumaglici.
Iz daljine već nazirem
bijeli dimnjak i tople pare
što se puše iznad njega,
po kojima znam da tu mi je dom,
dom koji me uvijek vjerno čeka
da mu se vratim sa putovanja,
iz mojih lutanja.
Kako je divno kad znaš
da imaš dom koji te čeka,
dom kojem se uvijek
možeš vratiti,
isto kao što je bolno
kad čekaš nekog
a tako dobro znaš
da on nikada neće doći.
Post je objavljen 14.05.2011. u 23:32 sati.