Ukucam poznato ime na fejs...
Dva tri klika po jednom profilu...
Jedan na drugom...
I voila, eto me na onom zeljenom...
Cudno je to, znam...
Bila mi je gotovo najbolja prijateljica, smijala sam se s njom na svakoj nasoj kavi...
Postala je djevojka moga strica...
Sada je trudna s njim i postaje mu zena...
Dakle, kao, strina mi je...
A ja je nemam na fejsu...
Nemam ni njega...
Tj. nemam ih oboje, jer imaju zajednicki profil...
Cudno je i kako odem na neke njezine slike...
Postoje i njegove slike tamo...
I eto... Gledam ih... Smiju se... Sretni su...
Moja novopecena strina...
Moj "obozavani" stric...
I on...
Moj otac...
Gledam i ne vjerujem...
Pitam se koja to krv tece mojim venama...
Jer njegova ne moze biti...
Pitam se kako sam ja ispala ovako previse iskrena, lajava, ljudima kazem sve u facu...
Ovako spremna na dobro svima...
Ovako ponekad hladna kucka koja ce se kasnije kajati jer ima griznju savjesti....
Kako sam ja ispala ovakva kad je ta strana moje familije toliko....
zla...
lazljiva...
neoprostivo iskvarena....
Jer ja zaista nisam takva...
I onda se ulovim kako placem nocima...
Jer gle... Ipak on mi je otac...
Jest da je prevario moju mamu i otisao s tom nekom...
Jest da s tom nekom ima troje djece od kojih dva moja brata ne znaju da postojim ili ne shvacaju...
A moja sestra... mlada godinu dana od mene... je moja suprotnost fizicki i psihicki...
i ja se ulovim kako placem nocima....
jer dok moje frendice pricaju o svojim dosadnim ocevima koji im brane ovo ono...
dosadnim ocevima koji im vise za vratom...
dosadnim ocevima cije su one samo male curice, princezice...
ja mojega mogu samo gledati na slikama i znati da mi nikad nece reci da sam njegova princezica...
jer onda kada sam ga pokusala upoznati....
naisla sam na zid...
i cijela ta obitelj me odbacila....
moj otac...
moja baka...
moj stric...
moja sestra...
od svih njih, jedino moja teta, oceva sestra me zaista voli...
ali i ona me zaboravlja...
i da... ja placem nocima...
mada tesko zvuci...
ali cesce placem zbog toga...
jer imam divne dvije sestre, najboljeg brata i savrsenu majku....
imam svoje sunce koje me vodi, svoj mjesec koji me cuva, svoju zvijezdicu koja me uveseljava i svoju planetu koja mi pruza dom...
da... ja cesto placem zbog njih...
ali vjerujte mi... tada placem od srece...
i ne bi ih mijenjala za nijednu figuru sa tih slika...
pa onda... lagano kliknem na Xiæ....
i ustanem od kompjutera sa osmjehom...
Post je objavljen 14.05.2011. u 22:26 sati.