Petar Krešimir nije imao sina. Prema tomu bi nasljedstvo pripadalo njegovu sinovcu Stjepanu. Nije ga ipak naslijedio njegov sinovac Stjepan, nego Slavić. On bijaše hrvatski velikaš, porijeklom iz Trstenika kod Omiša. Prema tomu pripadao je Slavić po svoj prilici Kačićevu plemenu, koje se prostrlo na jugu od Splita, naročito pak oko grada Omiša, pa dalje u Krajini. Čini se, da Slaviću nije smetao boležljivi kraljević Stjepan. Tako se barem daje zaključivati po Stjepanovim riječima: »Kada sam bio pritisnut teškom bolešću, pozvah časne svećenike kraljevstva hrvatskoga, da liječe bolesti duše moje. Tada sam se po njihovom savjetu dao prenijeti u samostan sv. Stjepana prvomučenika (kod Splita)'; položih čast nasljednika i svako drugo dostojanstvo, te sam sebi ovdje odredio mjesto za grob.
Latinima se nije svidio izbor Slavića za kralja pa su odmah radili na njegovom uklanjanju. Valjda se Slavić zamjerio također Dmitru Zvonimiru, mjesto koga se kao ban spominje Petar. Zvonimir je prvobitno vladao Slavonijom koju je, nepoznato je točno kada, dobio od mađarskih Arpadovića. Veliki dio Slavonije bio je naime do toga doba pod njihovom vlašću (osvojio ju je ugarski kralj Stjepan I. Sveti oko 1027. otevši je Krešimiru III.). Kako je Zvonimir s Arpadovićima bio u rodbinskim odnosima (njegova žena Jelena Lijepa bila je kći ugarskoga kralja Bele I. i sestra Ladislava I.), oni su mu prepustili u vlast to područje (najvjerojatnije sjeverozapadnu Hrvatsku, točnije krajeve između današnjih gradova Varaždina i Zagreba te porječje Kupe). Pretpostavlja se da je Zvonimirova vlast protezala čak i do Srijema. Zvonimir je od rodbinskog odnosa s Arpadovićima imao višestruke koristi (ali oni još i više, jer su upravo na temelju Zvonimirova braka s pripadnicom dinastije Arpadovića Jelenom, nakon njegove smrti pretendirali i na kraju stekli hrvatsku krunu). Negdje poslije godine 1067. zamolio je Zvonimir, kako stoji u izvorima, ugarskog kralja Salomona i vojvodu Gejzu da mu pomognu istjerati istarsko-kranjskog vojvodu Ulrika II. s područja tzv. Marke Dalmatinske (područja Kvarnera, Hrvatskog primorja i dijela Istre od današnje Rijeke do Labina) koji je to područje osvojio oko godine 1064. Oni su to i učinili, a zauzvrat od njega dobili darove te je Zvonimir tako zavladao i tim područjem.
Dok je Zvonimir sve više jačao i pripremao se za zadobivanje kraljevske časti na Jadranu se pojavljuje nova sila, Normani. U izvorima tako stoji da je godine 1074. normanski vojvoda Amiko iz Apulije s juga Italije u pljačkaškom pohodu na Hrvatsku zarobio "hrvatskog kralja". Ne kaže se kojega, ali najvjerojatnije je riječ o Petru Krešimiru IV., iako ima mišljenja da je možda riječ i o neretvanskom knezu Slaviću. U takvim, prilično nejasnim okolnostima, na prijestolje je stupio Zvonimir.
Slavića nisu htjeli Latini pa su i pozvali Normane, oni su se zalagali za danskoga kraljevića Magna. Slavić je pokušao da otjera Normane, ali mu to nije uspjelo. Normani pod knezom Amikom su ga zarobili i odveli u Normansku Italiju gdje mu nestaje trag, a dalmatinskim gradovima zavladaše Normani. Sredinom godine 1075. nalazimo Magna već na putu prema Rimu. Ali kraljević Magno iznenada umre. Crkvenom saboru u Splitu 1075. god., uz hrvatske biskupe (Hrvatske, Splita, Nina, Zadra, Raba, Biograda, Trogira i Osora) nazočio je i papin poslanik, nadbiskup Gerard. Mlečani su se usprotivili normanskom vladavinom nad dalmatinskim gradovima zbog straha zatvaranja izlaza iz jadranskog mora, jer su ovi već vladali južnom Italijom. Stoga su inzistirali da predstavnici nekih dalmatinskih gradova (Splita, Trogira, Zadra i hrvatskoga Biograda) duždu Dominiku Silviju obećaju da u buduće nikada više ne će u Dalmaciju zvati niti Normana niti bilo kojih drugih tuđinaca. To su 8. veljače 1076. god. potpisali redom crkveni dostojanstvenici, i to: splitski nadbiskup Lovro, ninski biskup Formin i biogradski biskup Prestancije.
Na to sve hrvatski se velikaši bojahu, da će primorski gradovi priznati vrhovnu vlast mletačku, stoga biraju hrvatskoga bana Zvonimira kojega ujedno i prihvaća papa. Papa šalje u Hrvatsku svoga poslanika Gebizona, koji će kruniti izabranoga kralja. Svečano se krunidba obavila 9. listopada 1076. u crkvi sv. Petra na solinskome polju. Naravno da su kod ovoga čina u crkvi bili prisutni i velikaši, pa državni i dvorski časnici. Izvan crkve poredala se kraljeva vojska i nebrojeni narod. Veoma je važna zavjernica, t. j. prisega, koju je kralj Zvonimir položio prigodom krunjenja. Ova nam se zavjernica sačuvala u točnom prijepisu, a glasi na latinskom jeziku ovako:
Ja Dmitar, koji se zovem takodjer Zvonimir, božjom milošću vladar Hrvatske i Dalmacije, bio sam na saboru izabran jednoglasno od čitavoga svećenstva i naroda za kralja kraljevstva Hrvata i Dalmatinaca. Ti si me, gospodine Gebizone, u solinskoj crkvi sv. Petra zastavom, mačem, žezlom i krunom ovjenčao i okrunio za kralja po vlasti, koja Ti je od našega gospodina pape Grgura,dana kao poslaniku apostolske stolice. Tebi se zavjetujem, obvezujem i obećajem, da ću nepromijenjeno vršiti sve, što mi bude naložila njegova časna svetost, t. j. da ću apostolskoj stolici u svemu i po svemu sačuvati vjernost. Neopozivo ću braniti, štogod su u ovome kraljevstvu apostolska stolica i poslanici njezini odredili ili će odrediti. Gojit ću pravdu, braniti crkvu, brinuti se za prvijence, desetinu i za sve, što pripada crkvi. Nastojat ću oko toga, da biskupi, svećenici, djakoni i subdjakoni živu čisto i dostojno. Štitit ću siromahe, udove i sirote;.priječit ću nedopuštenu vezu medju rodjacima; ustanovit ću zakonito vjenčanje prstenovanjem i blagoslovom svećeničkim, a ne ću dopustiti, da se ustanovljeno (vjenčanje) razriješi. Protivit: ću se trgovini s ljudima (robljem), te ću božjom pomoću nastojati, da. u svemu budem pravedan. — Po savjetu pak svih prvaka kraljevstva našega odredjujem, da se iz državne blagajne svake godine o Uskrsu po dvije stotine bizantinskih dukata isplati kao danak papi (nasljedniku sv. Petra); a želim i nalažem, da ovo čine takodjer vladari (hrvatski) poslije mene. Osim toga apostolskoj stolici darujem, prepuštam i potvrdjujem samostan sv. Grgura, komu je ime Vrana, sa svima dragocjenostima njegovim, a to jesu: srebrni kovčeg s ostancima (moćima) sv. tijela istoga blaženoga Grgura, dva križa, kalež i patena, dvije zlatne draguljima obložene krune, evangjelje srebrom ispisano, napokon sva njegova pokretna i nepokretna dobra. Ovaj samostan neka za uvijek poslanicima sv. Petra služi kao svratiste; neka bude posvema u vlasti njihovoj, ali ipak u tome smislu, da ne bude dan komu drugomu, već da za sva vremena bude posjed sv. Petra. Njegovu slobodu i sigurnost branit ću ja i nasljednici moji. Ja dakle Dmitar Zvonimir, pomoćju božjom i darom apostolske stolice kralj, biti ću odsada vjeran sv. Petru i mojemu gospodaru papi Grguru, te zakonitim nasljednicima njegovim. Vjerno ću pak držati kraljevstvo, koje mi se predaje po Tvojoj ruci, gospodine Gebizone ..."
Za krunu kralja Tomislava ne zna se odakle je. No za krunu Stjepana Držislava se zna da je došla iz Bizanta kao priznanje Bizanta Stjepanu Držislavu kao vladaru. Dmitar Zvonimir je okrunjen trećom krunom koja je donešena iz Rima. Te krune su izgubljene u mračnom periodu okupacije od strane Turaka i Venecije (područje Vrane su držali i Turci i Mlečani). No nije isključena mogućnost da je jedna od tih kruna završila u Napulju poslije krunjenja Ladislava Anžuvinca, sina Karla Dračkog, 5. kolovoza 1403. godine u Zadru. Povijesno se ne zna kojom se krunom okrunio Ladislav Napuljski.
Tako je kralj Zvonimir, kao i neki drugi europski vladari, prihvaćanjem papinske političke doktrine, podržavanjem reformnog pokreta, te pružanjem jamstva crkvenim interesima u Hrvatskoj i obećanjem brige o vjerskom i obiteljskom životu, osigurao politički i obrambeni savez sa Svetom Stolicom, državnopravno priznanje Kraljevine Hrvatske (regnum Dalmatiae et Chroatiae) i njen stabilan međunarodni položaj.
Kralj Zvonimir stolovao je u Kninu, a kako za njegova vladanja nije bilo većih ratovanja, ojačao je razvitak gospodarstva i kulture. Zvonimir koji je bogato darivao crkve i samostane, dao je izgraditi trobrodnu baziliku u Biskupiji kraj Knina, a od svih njegovih darova najpoznatiji je dar samostanu svete Lucije u Baški na otoku Krku. Naime redovnici su oko godine 1100. dali uklesati glagoljicom opis darivanja na Bašćansku ploču, na kojoj se spominje ime kralja Zvonimira.
Zvonimir je bio oženjen Jelenom Lijepom, sestrom ugarskog kralja Ladislava. Imao je sina Radovana i kćer Klaudiju udatu za plemenitaša iz plemena Lapčana, Hrvati su poslije Zvonimirove smrti na prijestolje doveli Stjepana II., sinovca kralja Krešimira IV. Hrvatski narod stoljećima je pamtio razdoblje mira i blagostanja koji su vladali u doba kralja Zvonimira. To se spominjalo na Cetingradskom saboru, ali i stoljećima poslije.
Prema legendi, Zvonimir je ubijen 20. travnja 1089. godine u Kosovu (danas Biskupiji) kod Knina. U to vrijeme bizantski car Aleksije I. Komnen bi potučen od Pečenega na donjem Dunavu, a Turci Seldžuci osvojiše Jeruzalem. Aleksije I. Komnen zatraži od pape Urbana II. pomoć za oslobađanje Jeruzalema od Turaka. U isto vrijeme zatraži pomoć i od Dmitra Zvonimira. Kralj Zvonimir sazva sabor u Kosovo kod "pet crkava". No pri pomenu na rat u tuđini nezadovoljnici su ga ubili.
Post je objavljen 14.05.2011. u 10:55 sati.