+
Bila je prašnjava i ružna i aukcionar je mislio da prosto ne vrijedi, gubiti vrijeme na staru violinu, ali ju je ipak podigao sa smješkom.
“Koliko nudite dobri ljudi”-viknuo je.
“Ko će početi da licitira”?
“Jedan dolar, zatim dva. Samo dva?”
“Dva dolara, a ko će ponuditi tri?”
“Tri dolara, prvi put; tri dolara drugi put; ide za tri… ali ne…”
Iz neke prostorije otpozadi došao je sjedokosi čovjek i poklonio se.
Onda je, pošto je obrisao prašinu sa stare violine i zategao opuštene strune, zasvirao jednostavnu i prijatnu melodiju kao kad anđeo pjeva božićnu pjesmu.
Muzika je prestala, a aukcionar je tihim i mirnim glasom pitao:
“Koliko nudite za ovu staru violinu?”
I držao ju je sa naklonom.
“Hiljadu dolara”
“Ko daje dvije hiljade? “Dvije hiljade. Ko nudi tri?”
“Tri hiljade prvi put, tri hiljade drugi put”
“Prodato!” rekao je
Ljudi su se veselili, ali su neki viknuli:
“Ne shvatamo baš najbolje šta je promjenilo njenu vrijednost?”
Brzo je stigao odgovor:
“Dodir maestrove ruke.”
**
I čovjek neurednog života uprljan grijehom, jeftino se nudi gomili koja ne razmišlja.
Isto kao ta stara violina.
Tanjir potaža, čaša vina, jedna igra i on nastavlja put.
Odlazi jednom, i odlazi drugi put, odlazi i za malo da ode.
Ali dolazi Gospod i glupa gomila nikada ne može u potpunosti da shvati vrijednost duše i promjenu koju je izazvao dodir Gospodove Ruke.
Post je objavljen 13.05.2011. u 13:29 sati.