Jednoga dana dobio jedan čovjek na poklon gusku. Narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek je izvan sebe od radosti, sreća mu curi niz ramena. Opet narednog dana guska izleže zlatno jaje. Čovjek nemože doći k sebi od veselja. Sad si konačno može ispuniti sve želje. Kada je trećega dana guska opet izlegla zlatno jaje čovjek se nečega dosjeti. Brzo otrča u kuhinju, donese veliki nož, uhvati gusku za vrat i zakolje je, a onda je raspori i izvadi iznutricu. Ali našao je samo crijeva i drek. Guska je mrtva i nikad mu više neće izleći zlatno jaje.
Tužna priča koja govori o čovjeku koji je u svojoj želji da ima više upropastio svoju životnu sreću. Svaki dan, svaki dio našega života, svaka ljubav, svako prijateljstvo je veliki dar. Trebamo samo vremena i mira kako bi taj svakodnevni dar prihvatili i s njim pametno postupili. Ali nestrpljivost ljudskog srca uništila je puno dana, puno ljubavi, puno nježne sreće i to samo zato, što nezna čekati i vjerovati.
Strah da će nam biti malo i požuda za više čine nam život teškim. Strah da nećemo dobiti sve, da će mo nešto propustiti, da će nam izmaći sreća i požuda da sve moramo imati istoga trena, naš život uništavaju. Pustimo svaki dan da na miru prođe. Prihvatimo svaku sreću koja nam se pokloni i postupajmo s njom pažljivo. Dupustimo da svaki naš međuljudski odnos sazrije i svaki uspjeh naraste. Ta kako ljudi samo lete za velikim životom i ne vide puno malih, prekrasnih stvari. Kako ljudi strahuju nad svojim dobrom i pri tom zaboravljaju pravo dobro: pametno živjeti svoj životni vijek!
Post je objavljen 13.05.2011. u 13:19 sati.