Pitala sam se koliko dugo ću na svom blogu održati atmosferu pozitive, jer to mi jest bila primarna želja. Pisati o lijepim stvarima, ponekad tužnim ali ne i ružnim. Mrzim politiku i najdraža mi je ona rečenica iz čuvenog "Velog mista": "Neću politiku u svoju butigu!" Ali što kad se ta Stvar uvukla u sve pore našeg života. U kuhinju, dnevni boravak, čak i u dječju sobu, spavaću (u moju još nije), ima je i u kupaonici, a na zahodu najviše....Ima još jedna rečenica koja mi je živa u sjećanju i svako toliko me neki dobronamjernik sa malih ekrana na nju podsjeti: "Neka institucije pravne države rade svoj posao. " Ona u meni budi razne osjećaje, sve jedan snažniji od drugog.
Ma nisam htjela da mi um poremete poremećene vrijednosti i sustavi svijeta u kojem živimo, pa se već nekoliko dana suzdržavam napisati post u kome ću drvljem i kamenjem po nekim institucijama koje su mi u poslijednje vrijeme zapele za oko i uho. Ali ako to ne učinim raspuknut ću se ko balon od sapunice i samo će moji nijemi vapaji i kletve kružiti stratosferom, dok se ne izgube negdje u svemiru....
Već nekoliko godina nam govore da mi, kao država mislim, želimo ući u Europu. Mi to moramo, kažu, jer tako je zapisano negdje u zvijezdama. Svi viđeniji i uvaženi (stavila bi znakove navoda, ali čisto iz estetskih razloga to nisam učinila) upregnuli su svoje mozgove kako bi se taj događaj zbio na vrijeme. Kažu ljudi, cilj opravdava sredstva. Neću vas ni pitati kakav je to zapravo cilj i koja su to sve sredstva....Umjesto toga ispričat ću vam jednu priču koja me već neko vrijeme muči. Priču što kraću moguću i sa što više činjenica bitnih za poantu iste.
Dakle, bio jednom jedan čovjek koji je sudjelovao u Domovinskom ratu. Nije ga stigao metak, već ga je sustigla nepravda. Kraj tog rata dočekao je u pritvoru. Optužba: ubojstvo na položaju, kazna nepravomoćna: 6 godina, . Nakon više od pet godina dokazana nevinost. Što učiniti? Tužiti Državu i Vojsku. Rečeno, učinjeno. Sad da se na trenutak odmaknem od golih činjenica. Teško mi je zamisliti što proživljava osoba koju se nepravedno optuži, teško mi je, a još je teže zamisliti tolike godine provesti u pritvoru povrh toga. Satisfakcija koju zaslužuje mnogo je šira i većeg obima nego što je to materijalna odšteta. Prije svega tu je povreda ljudske slobode, časti, a duševne boli, toliko spominjane u kontekstu blaćenja političara, estradnjaka i drugih čija imena krase stranice žutih tiskovina, te su boli ovdje sasvim druge prirode....Međutim, kao da to čovjeku, čije tjelesno i duševno zdravlje mora da je bitno narušeno, nije dovoljno. Tek sad se našao na početku jedne duge i ružne priče. Jer rasprave se zakazuju svako toliko. Koliko? Pa otprilike svakih nekoliko mjeseci. Jedna do najviše dvije godišnje. Tako prolaze godine, jedna dvije...tek tamo nakon otprilike pet-šest godina prva zadovoljština. Država priznaje krivnju, dok se Vojska neda. Tvrdoglavo odbija sve što joj se stavlja na teret.
Poslije godinu-dvije Vrhovni sud vraća predmet na obnovu postupka, jer nisu poštovana tužiteljeva proceduralna i zakonska prava onom presudom. Opet ispočetka. Dokazivanja, rasprave svakih šest do deset mjeseci, natezanja s državnim odvjetništvom...otprilike opet pet godina. Konačno, zadnja rasprava na kojoj sutkinja treba donijeti pravorijek. Optimizam, jer činjenice i dokazi su na tužiteljevoj strani. Rasprava održana, presuda donijeta i napisana (tek otprilike četiri mjeseca od te rasprave ali napisana)....i bilo bi sve idealno da DO ne ulaže ponovno žalbu i time automatski odgađa sve za još nekoliko godina, najmanje dvije-tri.
Osvrnut ću se opet na ljudski faktor. Jer pretpostavimo da uz uobičajene bolesti koje su napale spominjani glavni lik ove naše priče, uzmimo da je prisutan i posttraumatski stresni poremećaj. Najvjerojatnije ima obitelj, dakle i djecu. Recimo i da je umirovljen, ali to nije ona braniteljska mirovina o kojima se toliko priča i kojih je u stvarnosti manje nego se vjeruje, već mizerna crkavica od koje se teško živi. Dozvolit ćete mogućnost da redovitim kontrolama, primjerenom terapijom i relativno urednim obiteljskim životom svoju bolest drži pod kontrolom. Obzirom na okolnosti i sve iznesene činjenice, tko nam može garantirati da taj isti čovjek u jednome trenutku ne bi mogao doživjeti KLIK. Onaj klik u kojem ti padne mrak na oči, ne odgovaraš više za svoje postupke jer te bezobzirno sudstvo i institucije pravne države dovedu do ruba. Kad preko njega zakoračiš za sobom vodiš još nekoliko ljudi. Bi li ih tada mogli nazvati uistinu nevinim žrtvama? Koga okriviti? Čovjeka koji je imao toliko strpljenja da pretrpi sva sranja koja mu je priredila njegova vlastita domovina za koju se, na kraju krajeva i borio? Pa kad je čekao toliko dugo na zadovoljenje pravde, što mu je to trebalo? Mogu si točno predočiti napise po novinama i novinarske priloge na malim ekranima.
Nitko se ne pita što se može učiniti da do takvih stvari ne bi došlo. Na stranu tragedije, a gdje je novac poreznih obveznika koji se troši na ovakve sudske trakavice? Jer umjesto jedne razumne svote kao odštetu za sve pretrpljeno, nakon toliko godina ona naraste mnogostruko.
Zaključak: o neovisnom sudstvu u našoj zemlji, kao što se iz priloženog lijepo vidi, nemam dobro mišljenje. Pravosuđe koje nema veze s pravdom i neovisnost koja se može staviti samo uz kontekst sudaca koji rade što žele i čiji nam se interesi nikada neće činiti u službi pravde. Nikad, a možda ni tada. Do tada ljudi poput našeg glavnog junaka svoju će pravdu čekati beskonačno ili dok im predmet ne stigne u Strasburg. Mjesto gdje završava mnogo velikih uspješnica naših sudskih umjetnika i na kojem je veliki broj oštećenih građana Lijepe Naše potražilo pravdu i njeno konačno zadovoljenje.
Post je objavljen 13.05.2011. u 15:32 sati.