Prije puno godina u Kini su živjela dva prijatelja. Jedan od njih bijaše izvrstan svirač na harfi. Drugi bijaše obdaren rijetkim umijećem slušanja.
Kad bi prvi svirao ili pjevao o planinama, drugi je govorio: 'Vidim planine kao da su tu pred nama'.
Kad bi prvi pjevao o gorskim potocima, onaj koji je slušao povikao bi: 'Čujem šum vode koja teče između stijena'.
Jednog kobnog dana onoj koji je slušao, razboli se i umre.
Njegov prijatelj pokida žice na harfi i nikad više nije svirao.
Uistinu postojimo samo ako nas netko sluša. Najveći dar kojim možemo nekoga obdariti jest 'istinski' ga slušati.
Jedna jako osjećajna djevojka razgovarala je s učiteljem o problemu koji ju je živo zaokupljao. Učitelj joj je savjetovao da porazgovara sa svojim roditeljima. Djevojka je pokušala, ali oni su tu zbrku i muku koju je nosila u sebi obezvrjeđivali uvjeravajući je da 'pretjeruje', da će ona te probleme 'prebroditi' i tako dalje.
Okrenuli bi razgovor na štogod drugo, odbijali su o tome raspravljati kao da će samim tim što ga zanemaruju riješiti problem.
Tek nakon što je njihova kćerka pokušala samoubojstvo, roditelji su je pitali: 'Zašto nam nisi rekla da imaš problema?'
'Zašto me niste slušali kad sam vam govorila?', rekla je.
(Bruno Ferrero)
Post je objavljen 13.05.2011. u 12:57 sati.