Dok za vrijeme punog mjeseca,
noćima hodam budna,
jer san nikako
da mi sklopi umorne oči,
sanjarim na javi
o mojoj kutiji snova,
daleko tamo negdje na jugoistoku,
nekad mom velikom, divnom domu,
danas samo kući sa tisuću sitnica,
jedne zauvijek prošle,
a čini mi se, ne tako davne mladosti.
Djeca rođena tada
danas imaju svoju djecu
koja već uče prva slova u školi,
a moje velike romantične ljubavi
danas više niti neznam,
jer vrijeme mi ih je
učinilo neprepoznatljivima,
isto ono vrijeme
koje nije uspjelo promijeniti mene,
ostavivši u meni sanjara,
romantičara, lutalicu.
Postoji li išta ljepše
nego ponekad poput
zaigranog djeteta,
koje se uvijek vraća
najdražoj igračci,
vratiti se svojoj kutiji snova,
u kojoj spava još tisuće
mojih nenapisanih stihova.
Post je objavljen 11.05.2011. u 20:41 sati.