U ono doba, kad su kuće bile kamene i male a u njima stanovalo mnogo ukućana, jedan stariji čovjek je došao kod starog svećenika da mu se požali. Pa kaže:
- Ja ovako više ne mogu živjeti! Preteško je! Nas šestero živimo svi u jednoj jedinoj prostoriji i takav nam je život s vremenom jednostavno postao nepodnošljiv. Ja to više ne mogu izdržati. Molim Vas, pomozite mi! Recite, što da radim?
A svećenik mu odgovori:
- Dovedi jarca u kuću i pusti ga da živi s vama u toj prostoriji.
- Zar u istoj prostoriji u kojoj i mi svi živimo? - začudio se čovjek.
- Da, da, upravo tako. Kao da je član obitelji. - mirno mu je odgovorio svećenik.
Čovjek je bio vrlo iznenađen i nije mu bilo jasno o čemu svećenik govori, ali kako je bio van sebe i kako mu je dozlogrdilo, poslušao ga je. Još iste večeri doveo je jarca u kuću i rekao ukućanima da će od sada i jarac živjeti s njima pod istim krovom, unutar ista četiri zida. I oni su se također zabezeknuto pogledali ali su poslušali glavešinu kuće.
Nakon sedam dana čovjek je ponovno došao k svećeniku opet s molbom i žaljenjem:
- Sada je još gore! Jarac užasno smrdi. Ne možemo više to izdržati, ne možemo više tako živjeti!
A svećenik mu odgovori:
- Pođite kući, izvedite jarca iz kuće i više ga ne uvodite u kuću!
I čovjek je uradio kako mu je svećenik naložio.
Nakon slijedećih sedam dana čovjek je ponovno došao kod svećenika. Ali ovaj put nije imao pritužbi nego je bio kao preporođen, posve drugi čovjek. Bio je vrlo veseo i sretan jer je sada sve izgledalo drugačije i život mu se činio puno ljepšim. Svi su ukućani bili sretni i radosni jer ih je sada bilo opet šest a ne više sedam i više nije bilo jarčevog smrada. Čovjek je zahvalio svećeniku na pomoći i pjevajući otišao kući svojoj obitelji.
Pouka ove priče: Budi sretan i zadovoljan s onim što imaš! Poštuj ono što imaš! Jer uvijek može biti gore!
Post je objavljen 10.05.2011. u 20:10 sati.