Ponekad se ulovim u turobnim mislima
od života koji često stegne svoj obruč,
od ljudi koji vuku svatko na svoju stranu,
od nesporazuma i nemoći.
Mogu nabrajati još mnogo
od htjenja do nepravdi,
no, da li je to zaista potrebno?
I tada krenem u laganu šetnju
nekom ulicom ovoga grada
i sretnem ljude bolesne i stare,
invalide i usamljene
i one koji svoju koricu kruha
traže po razbacanim kontejnerima,
ljude pokraj kojih se svakodnevno prolazi
i koji su postali nevidljivi
za ljudske oči.
I tada se duboko posramim svoje nezahvalnosti
jer imam oči da mogu vidjeti
i uši da mogu čuti,
imam noge kojima mogu hodati
i ruke da nekoga mogu zagrliti.
Imam i krov da nekoga mogu ugostiti
i osmijeh i lijepu riječ
da nekoga mogu darovati.
Pa nisam li ja nadasve sretan čovjek?
Post je objavljen 10.05.2011. u 15:30 sati.