Promatrajući mnogobrojne ožiljke na njegovoj kori
i tražeći spasonosne savjete za život,
pitao mladi, tek stasali, orah staroga
što mu je sve nanijelo tolike ožiljke na deblu,
te kako je uspio preživjeti sve boli i rane
nanesene očito kojekakvim oštrim predmetima.
S mirom u glasu stari je orah mudro prozborio:
Pa i onda kad se radi o neopreznosti
ili hiru onoga koji te ranjava,
ne znači da te manje boli takva rana,
premda izaziva manje gorčine
pa se lakše nositi s njome.
Dok si mlad, kora ti je osjetljiva,
te je i najmanji udarac ili porezotina lako oštećuje,
a sporo zarasta i redovito ostaje ožiljak
koji raste paralelno s tvojim bićem.
Na žalost ljudi sporo uče kako bi trebali biti pažljiviji
s mladim, nezaštićenim bićima,
čija je opna još zelena i tanka,
te joj treba vremena da postane tvrda okoštala kora,
što štiti nutrinu od nemara i nepažnje ljudi,
koji često urezuju svašta i olako,
ne imajući na umu da rane sporo prolaze,
a ožiljci ostaju trajno.
Ipak kad si ranjen a želiš ozdraviti,
ne smiješ dopustiti da ti gorčina osuši dušu,
da se ne stvori neizlječive pukotine.
Naprotiv, iz dubine svoga bića,
natopi rane sokom ljubavi,
da održi svježom tvoju koru,
dok ne smogne snage za napor priljubljivanja,
čuvajući tako tvoju srž od propasti.
Post je objavljen 09.05.2011. u 11:30 sati.