Marketing
O veprovima u tri poglavlja... masu neotessano
a i neprofinjeno bome
I
RIJEČ
prema nekim izvorima jedna od najteže prevedivih riječi na svijetu je riječ - ilunga. riječ koja se upotrebljava u jugoistočnom dijelu Konga označava osobu koja je nešto spremna oprostiti prvi put, podnijeti drugi... ali sigurno, sigurno neće preći preko toga treći put.
prema nekim samo meni pitkim izvorima, ta je riječ ujedno i najkraća priča na svijetu.
...
nekim bi se riječima puno priča dalo ispisati, ali nažalost samo neke od njih mogu biti istinite.
ja sam večeras u baš tu riječ sabila još i jednu jako dugu moju priču. priču iz daleke povijesti. jedino...
u mojim pričama, među mojim riječima... povijest se ne ponavlja.
ni dvaput.
II
LOVAČKA
proljetos sam trčeći zorom nabasala na čitavu obitelj veprova.
nevjerojatna scena - tata, mama i deset malih veprića hodaju u redu, dostojanstveni. u tišini. ni šuš.
a ja gledam u tu potpuno nestvarnu sliku, u te divlje životinje koje se kreću uglađeno kao neka davna građanska obitelj u nedjeljnoj šetnji poslije mise. u prvi sam čas stala od iznenađenja, naravno, ali sam već u drugom poletjela prema njima... da ih slikam. i to - naravno. ipak... zaplela sam se u neko grmlje i trnje i svašta, i ulovilo mi i kosu i majicu i... uglavnom pobjegoše mi trofeji.
sukus predavanja koje mi je istog dana održao brat, kojem sam sva zenesena i ushićena prepričavala svoj "susret" i dnevni social life, bio je da sam ja - luda, veprovi - opasni. tim redom.
i onda jesenas... jedno jutro... i opet bez šuš, na istom zavoju imam što vidjeti - deset ih je, ali ogromnih...
ogromnih... ogromnih...
ogromnih. (deseti)
i vidim zgranuta da narasli su, i čudim se da se još drže zajedno. no baš ništa nije ostalo u njima od manira prošlih vremena. samo deset prijetećih sjenki. zlokobnih, eto tu malo iznad mene. što reći... tresla sam se još dugo nakon što su nestali u šumi.
no eto nas već na današnjem danu, jer povijest sadrži i stvari koje se ne pričaju ni jednom.
pa jutros na istom zavoju u istoj šumi ista luda djeva najednom začuje prijeteći potmuli zvuk.
kao neko mrmljanje. gotovo režanje. i pomislim;
majko moja... evo ih opet...poginut ćeš još od njih. zezaš se zezaš, a znaš da imaš tu kob predikcije...sve dok ti ne dođu glave. baš kao ona tvoja prijateljica koja je uvijek govorila da i smeće treba ići baciti dotjeran, jer da nikad ne znaš gdje ćeš fatalnog sresti, pa je na koncu svog muža i srela bacajući smeće. e tako će i tebi veprovi doći glave...
svejedno nastavim dalje, jer ovaj put ih ne vidim, samo čujem, no ne znam trčim li k njima ili od njih, ali da bar otrčim svoje zelene kilometre prije nego, o ironije, tako masu profinjena poginem u lovačkoj priči...
ili basni bez pouke.
i nastavim dalje trkom... ali čujem ih i na sljedećem zavoju. i na sljedećem... čujem ih sve dok...
... ne shvatim da mi krulji u trbuhu.
...
ja se često osjećam kao zvjerka koja misli da je od svoje vrste jedina u šumi. nekada se iznenadim... i bude mi to dragocjeno za cijeli život. ali ovo nije priča o tome...
ovo je mislim priča o tome kako se dogodi neko jutro u kojem shvatimo da su svi naši fantomi - u nama,
i da se, jednom kad ih tamo razotkrijemo... u čudu pitamo -
zar je to uistinu bilo to?
III
TESS-TING TESS-TING
I still have it... this tess thing.
veliko je kao tri mene.
i ovo nije lovačka... krosmajhart
I still believe in as many as six impossible things
before breakfast.
tessa k
Post je objavljen 08.05.2011. u 06:47 sati.